U organizaciji Inicijative straight pride Zagreb i Udruge Hrvatska Mati danas je u Hrvatskom novinarskom domu održan okrugli stol  „Rodna ideologija u Hrvatskoj: Mit ili stvarnost”. Tribini su bili nazočni: dr. Herman Vukušić, dr. Željka Markić, Dario Žepina i potpredsjednik Udruge Vigilare dr. sc. Ivan Mihanović. Okruglom stolu nisu se odazvali zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport, pravobranitelje za djecu i ravnopravnost spolova, Ministarstvo zdravstva, Hrvatski liječnički zbor, Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Hrvatsko psihološko društvo te udruge udruga KolekTIRV, Status M i Dugine obitelji.

Izlaganje Ivana Mihanovića donosimo u cijelosti:

Zbog apsurdnosti i neodrživosti njezinih teza, tzv. rodnu teoriju i sve što ona promiče danas možemo imenovati ideologijom. Iako navodno postoji i djeluje radi ostvarivanja nečijeg sretnijeg života, ona je kao takva suprotstavljena kulturi života. Ako kulturu života u širem smislu shvaćamo kao pomaganje ljudima da svoj život žive u punom dostojanstvu, to znači da kao preduvjet za ostvarivanje takvog života ljudi trebaju znati istinu – ovdje je to istina o čovjeku, njegovom postojanju, zdravlju – tjelesnom, duševnom, duhovnom. To je usko povezano s osobama koje se smatraju pobornicima i promicateljima teorije o rodu o kojoj danas govorimo.

Premda je „kultura života“ pojam koji je devedesetih godina afirmirao sv. papa Ivan Pavao II. koji se, kao teolog, bavio moralnim i bioetičkim pitanjima, ovdje je riječ o temi koja nadilazi sve vjere te je kao takva zajednička svim ljudima na svijetu. A upravo se po cijelom svijetu već desetljećima šire i nameću (i na koncu implementiraju) ideje feminističkih i lgbt+ pokreta iz kojih je, između ostalog, proizišla i rodna teorija. Vidimo da se ta implementacija najučinkovitije čini kroz zakonodavstvo. Velike i (gospodarski) najrazvijenije zemlje svijeta u tome predvode, često ucjenjujući slabije razvijene države i uvjetujući im financijsku i drugu pomoć u zamjenu za uvođenje raznih izdanaka kulture smrti – pobačaj, eutanaziju, ozakonjenje istospolnih zajednica i njihovo posvajanje djece, rodnu ideologiju, liberalne spolne odgoje, razne oblike hiperseksualizacije djece itd…

U Hrvatskoj smo prije nekoliko godina imali iskustva s usvajanjem dokumenta pod nazivom Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji ili tzv. Istanbulskom konvencijom. Podjela u javnosti oko ove teme bila je prilično snažna. Je li pobuna koja se dogodila u dijelu hrvatskog društva bila opravdana i što se konkretno dogodilo nakon usvajanja Konvencije? Danas svi hrvatski zakoni moraju biti usklađeni s tom konvencijom kao međunarodnim dokumentom. Nažalost, pozitivni aspekti konvencije ne provode se uspješno, no to se ponajprije odnosi na slabo funkcioniranje domaćeg pravnog sustava koji je i prije ratifikacije konvencije već imao potrebne alate za prevenciju nasilja. Obiteljsko nasilje i nasilje nad ženama, ali i djecom je, kao što nam je poznato, posljednjih godina pojačano, posebice posljednje dvije pandemijske godine.

Što se negativnih aspekata tog dokumenta tiče, njima su tom ratifikacijom u Hrvatskoj širom otvorena vrata. Jedna od najspornijih stvari iz sadržaja dokumenta odnosila se na čl. 12 st. 5 Konvencije koja je obvezivala zemlje potpisnice da „kulturu, običaje, vjeru i tradiciju“ svojeg naroda trebaju podčiniti ciljevima konvencije. Kao mnogo puta do sada, i u ovaj se EU dokument, s određenim pozitivnim aspektima, ugradio i sporan sadržaj koji je u više europskih zemalja izazvao mnoge prijepore. Tako sročenim sadržajem svi oni koji su promišljali o toj konvenciji i koji su morali odlučiti o njezinu usvajanju ili odbacivanju, bili su zapravo ucijenjeni jer su s jedne strane željeli manje nasilja, ali bez ideoloških stranputica.

Na primjeru kampanje za usvajanje Istanbulske konvencije moglo se dobro vidjeti da kada se vlade država zajedno sa svojim tzv. nevladinim organizacijama i masovni vodeći mediji udruže i zajedno odluče provesti neki cilj, da onda u tome vrlo često i uspiju, bez obzira na to koliko neka ideja bila razumski i na bilo koji drugi način utemeljena.

Zagovornici konvencije su tijekom borbe za njezino uvođenje rodnu ideologiju nastojali prikazati iluzijom, nepostojećom fantazijom i mitom, baš poput famoznih zajedničkih toaleta koje su proglašavali nepostojećima, a kojih je ipak u svijetu sve više, posebice u školama i drugim javnim ustanovama. Govorili smo tada, a ponavljamo i danas – najzadovoljniji zbog postojanja takvih prostorija su seksualni zlostavljači, silovatelji i pedofili.

S druge strane, svakodnevni primjeri iz svijeta pokazuju da je rodna teorija ili ideologija itekako stvarnost – transrodna promidžba doživljava veliki uzlet. O njezinu uspjehu, kao i kod svega drugoga, ovisit će koliki će se tome pružiti društveni otpor i stvoriti kritična masa. Ona se stvara edukacijom, širenjem informacija i znanja o određenim pojavama. To znaju akteri oba spektra civilnog društva, u najširem smislu.

I upravo zbog toga, organizacije civilnog društva koje su već u sustavu državnih, općinskih i gradskih proračunskih potpora, ali i veleposlanstava stranih zemalja i međunarodnih fondova i fondacija, rade na institucionalizaciji svojih, za ljude, posebice djecu, štetnih ideja. To čine između ostalog i novcem svih hrvatskih građana, a ne samo onih koji ih podupiru jer kad bi ovisili samo o njima, njihova bi moć i utjecaj u Hrvatskoj bio daleko manji nego što je sada.

Baš kao što se postiglo s tzv. seksologijom koja se kao znanstvena disciplina predaje zagrebačkim studentima Filozofskog fakulteta, tako je i rodna teorija u okviru tzv. rodnih studija ušla na neka sveučilišta u Hrvatskoj (Rijeka). U skladu je to s postulatom talijanskog talijanskog komunističkog ideologa i revolucionara Antonija Gramscija da se ideje u nekom društvu najuspješnije provode i nameću kroz kulturu, napose obrazovanje. A kada neke ideje jednom dobiju status znanstvenosti, mnogo ih je teže pobijati i nijekati njihovu relevantnost. Naprotiv, s tih se pozicija tada može i docira svim protivnicima i proglašavati ih neukima i zaostalima. Primarni cilj institucionalizacije nekih ideja – a to znači dolazak u sve razine odgojno-obrazovnog sustava – njihovo je promicanje i normalizacija. Nameće se pitanje: ako je nešto potrebno normalizirati, znači li da su neke stvari nenormalne i zašto se smatraju takvima?

Ako pogledamo iz šire perspektive: društvene vrijednosti i uspostavljene norme neprestano se, a posljednjih nekoliko stoljeća, posebice desetljeća, sve intenzivnije mijenjaju. Razlog tome je što čovjek za života traži ideal i želi uspostaviti savršeno društvo. To je početna pogrješka koja se iz naraštaja u naraštaj ponavlja. Takvom se društvu može težiti, ali ono nikada neće postati takvo jer sâm čovjek nije savršen, već ide u kvarno, ima različite sposobnosti, obilježja, preferencije.

Nastojanja da se uspostave utopijska društva najčešće prerastaju u revolucije. Taj pojam neophodno podrazumijeva nasilje i poznato je kako su završavale sve revolucije u prošlosti – neuspješno i s puno žrtava, s kojeg god ideološkog pola dolazile. Ti socijalni utopisti ili revolucionari su oni koji stalno zahtijevaju nove promjene, tj. rušenje postojećih poredaka i provjerenih normi i osmišljavaju, tj. izmišljaju nove stvarnosti proglašavajući ih vrijednostima i pravima.

Revolucija neizbježno podrazumijeva ulicu. Stisnuta i visoko podignuta šaka i kamena ulična kocka kaldrme, znakovi su nasilja koje njihovi pobornici s ponosom ističu i svojim sljedbenicima pokazuju kojim putem i metodama treba krenuti u ostvarivanje svojih zahtjeva za stvaranje novog društva, novog poretka i novog čovjeka.

Jedna od vrsta nasilja – nasilja nad istinom – je i laž. To se nasilje očituje kada istinu o čovjeku treba skriti od ljudi koji imaju nedoumice o svojem identitetu, ono se očituje i kada istinu treba iskriviti, a neke nauke, konkretno, rodnu teoriju – proglasiti znanstveno utemeljenom i relevantnom; na koncu da je istina laž treba proglasiti kada se nekome govori da bijegom od sebe i izbjegavanjem od suočavanja sa samim sobom, može biti sretan. Možda i može, ali samo prividno.

Transrodnost medicina smatra rodnom disforijom, odnosno poremećajem. Time se danas bavi psihologija, psihijatrija, endokrinologija, kirurgija itd. No ključno je pitanje – društveno, kulturno i medicinsko – kako tretirati i kako pristupati osobama s tom zdravstvenom poteškoćom? Hoće li se tim osobama pružiti puna informacija o njihovu stanju ili će im se dati selektivne pa čak i lažne informacije? Smije li se danas uopće govoriti o tome da je tim ljudima potrebna pomoć?

Ipak, ako sami pristupe procesu tzv. tranzicije (društvene ili medicinske) – tj. tzv. promjene spola – što je ništa drugo nego (genitalno) sakaćenje tijela – onda ih u tom procesu čeka više koraka. Jedan od njih je i utvrđivanje dijagnoze rodne disforije. Medicina bi trebala biti usuglašena oko toga kakvu će pomoć pružiti osobama koje osjećaju da pripadaju drugom spolu od onih u kojem su rođeni. No iz prakse vidimo da tome nije uvijek tako. Hoće li ih podvrgnuti daljnjim sugestivnim savjetovanjima, hormonskim terapijama i na koncu preporučiti kirurški zahvat ili će im pomoći da pronađu uzrok njihovog stanja, da ih ako je moguće riješe i da ih usmjere prema pronalaženju načina kako se nositi s time u životu?

Možemo li se uopće više složiti oko osnovnih načela da postoji univerzalno dobro i univerzalno lijepo. Smije li se u kontekstu cjelokupnog lgbt+ pokreta i rodne teorije spominjati neprirodno, nezdravo, naravni poredak ili je to već ušlo u kategoriju nedopustivog, tzv. diskriminacije?

Mediji, ponajprije na internetu i društvenim mrežama, imaju veliku, možda i presudnu ulogu u određivanju smjerova kretanja, tj. u određivanju onoga što je prihvatljivo, a što nije. Digitalizacija društva općenito omogućila je vrlo brzo širenje ideja. Tim su procesima obuhvaćeni najviše mladi i najmlađi članovi društva na koje se utjecaj spomenutih sadržaja umnogostručio jer ona danas imaju pristup tim sadržajima. Bolje rečeno, ti sadržaji imaju pristup djeci, posebice onoj koja još nemaju razvijenu kritičku svijest o mnogim temama, kao što je tema spola, roda itd.

Zato su prizori s javnih godišnjih manifestacija lgbt+ osoba posve neprimjerena za djecu. Taj pokret, tj. lobi s jedne strane želi normalizirati svoje postulate i učiniti ih općeprihvatljivim, ali je nemoguće zanijekati da to nastoji učiniti – preko izgleda, odijevanja i ponašanja – derogiranjem načela pristojnosti, estetike i sklada. Većina odraslih ima obrambene mehanizme da takvi prizori ne utječu na njihove stavove, no kod djece to nije tako, nego itekako negativno utječe na njihov razvoj. A iz stranih i domaćih primjera vidimo da se ne samo maloljetnici, nego i mala djeca posve nesmetano dovode na te javne manifestacije, što redovito ostaje bez reakcija svih institucija, čak i pravobranitelja za djecu. Kada bi, primjerice, sadržaj s tih manifestacija bio ekraniziran, on se zbog neprimjerenosti ne bi smio prikazati u dnevnim terminima koja su djeci dostupna.

Još neka od pitanja koja se postavljaju je i zašto se ljevičarska borba za prava čovjeka i jednakost nerijetko doživljavaju kao teška propaganda? Razlog tome je što se poredak koji je čovjeku prirodno dan i koji je stoljećima i tisućljećima ustaljen, posljednjih desetljeća vrlo intezivno ruši. To se čini istovremenim aktivizmom na ulicama i u institucijama. Suprotstaviti mu se možemo jedino na tim istim mjestima. Što su nastojanja spomenutih pokreta glasnija, intenzivnija, agresivnija, nametljivija, provokativnija, to su i odbojnija, ali je paradoks da ih se unatoč svemu tome u mainstreamu prihvaća te im se prešućuje govoriti istinu (ako uzmemo u obzir samo jedan razlog tog prihvaćanja, a to je zakon tržišta, tj. profit, onda to i nije tako čudno). Trenutno su lgbt+ procesi možda na vrhuncu svoga postojanja i djelovanja u svijetu, s tendencijom daljnjeg rasta, i pitanje je gdje će se, kada i kako zaustaviti.

U ovom izlaganju istina je spomenuta više puta. U promišljanju o svemu ovome može nam pomoći odgovor na vječno i, iz povijesti toliko poznato, pitanje: što je istina? Neki će reći da ona ovisi o tome kako se na nju gleda, drugi da svatko ima svoju istinu – ono što je točno je da je na snazi relativizacija istine, istine o čovjeku. U ovim konkretnim pitanjima ljudske antropologije istina je jednostavna, ili bi barem trebala biti: čovjek postoji ili kao muško ili kao žensko. Muškarci i žene u zajedništvu sa svojom djecom čine obitelj.

Zašto na kraju izlaganja na temu rodne ideologije spominjem obitelj? Zato što je kriza obitelji i nezdravi obiteljski odnosi uzrok svake društvene nestabilnosti, bilo da je riječ o nasilju, zlostavljanjima, raznim devijacijama, agresiji, autodestrukciji itd. S druge strane, obitelj je kao zajednica muškarca, žene i djece jedini preduvjet, jamac i put do stabilnog društva.