„Da bi zlo pobijedilo, dovoljno je da dobri ljudi ne čine ništa“, kaže sada već stara i poznata izreka.

Ipak, čini se da živimo u vremenu nezamjeranja u kojemu se većina ljudi boji izreći vlastito mišljenje. Takva pozicija znači šutnju o zlu oko nas koja mu omogućuje napredovanje.

Mnoge pojave i ponašanja koji su danas „in“ do jučer su se smatrali bolesnima i nenormalnima. Danas, kritika ovih fenomena znači opasnost da budete proglašeni fašistom, šovinistom, zatucanim čobaninom, katolibanom itd. Mnogi zbog straha od prozivki šute i boje se izreći vlastito mišljenje.

Nezamjeranje, mlakost, kukavičluk i pasivnost sve više obilježavaju cijelu zapadnu civilizaciju. Postoje granice „pomišljivog mišljenja“ koje se rijetko tko usudi prijeći.

Na žalost, nezamjeranje, šutnja i pristajanje uz duh vremena sve više možemo vidjeti i u redovima Katoličke Crkve. Od Ecclesia militans (borbena Crkva) pa do Crkve čiji se istaknuti članovi hijerarhije ne žele zamjerati političkim i ideološkim autoritetima bilo je potrebno vrlo kratko razdoblje od samo nekoliko desetljeća.

Diktatura relativizma i ovdje sve snažnije pruža svoje korijene. Materijalno se nerijetko pretpostavlja duhovnom, materijalna sigurnost duhovnoj slobodi.

Međutim, život je prekratak da bi  ga se proživjelo u stalnom uzmicanju, mlakosti i nezamjeranju.

Najvažnija zadaća ovozemaljskoga života je ta da spasimo vlastitu dušu. Može li spasiti duša nezamjeranjem pokvarenom duhu vremena? Vrlo teško.

Kad je bilo potrebno Isus je uzeo bič i rastjerao trgovce iz hrama. Cjelokupan katolički nauk jasno nas poziva na razlučivanje dobra od zla i na protivljenje zlu. Podjele su sasvim normalan dio ljudskoga života. Bez njih ne bi bilo moguče razlučiti dobro od zla.

Nezamjeranje zlu, kalkulantstvo i kukavičluk nikako ne predstavljaju put osobnog spasenja.