VII. razmatranje. Osjećaji zapuštena umirućeg koji je za života malo mislio na smrt.

Ah, kako se na smrtnom času poznaju vjerske istine! Ali za veću muku umirućeg, koji je zlo živio, osobito ako je osoba bila Bogu posvećena, budući da joj je Bogu bilo lakše služiti, imajući više vremena, više izgleda, više božanskih nadahnuća. Oh, Bože kakve će ga muke obuzeti kad promisli i rekne: Druge sam savjetovao i na dobro opominjao, a ja sam mnogo gori od njih bio! Bio sam ostavio svijet, pa sam opet ljubio naslade, ispraznosti i svjetske ugodnosti. Koliko će ga gristi kad pomisli o onim božanskim nadahnućima koje je primio od Boga da bi se posvetio i jedan poganin, a kamo li ne bi jedan službenik Božji. Koliko će ga mučiti savjest kad se sjeti da je tuđe krijeposti prezirao kao kakve slabosti duha; te stoje hvalio nekakva svjetska načela, vlastite koristi i samoljublja, da drugom nije dao pred sebe, da nije patio, da se je svakom prilikom po volji zabavljao!

„Propast će želja opakih“ (Ps 112, 10.). Koliko će na samrti željeti ono vrijeme koje je za života izgubio! Pripovijeda sv. Grgur u svojim razgovorima kako je neki Krizancij, čovjek bogat, ali zlog života, na samrt vikao na vragove, koji mu se očevidno bijahu ukazali i došli da ga nose: Dajte mi vremena, pustite me do jutra. Ludo jedna tražiš sada vremena? Pa imao si ga dosta, ipak si ga izgubio i potrošio u zloćama. Nesretnik je cijelo vrijeme vikao tržeći pomoći. Pokraj njega stajao je njegov sin redovnik imenom Maksim i umirući sinu govoraše: Sinko moj, pomozi mi. Maksime moj, pomozi mi! Međutim on je vičući i mučeći se ispustio svoju dušu.

Kako ovi luđaci za svog života ljube ludorije, a poslije na samrti otvore oči i priznaju da su bili mahniti, ali im to ništa ne pomaže, gube svako ufanje da će se ikad više moći popraviti i tako umirući za sobom ostavljaju veliku sumnju o njihovom vječnom spasenju. Brate moj, sad kad čitaš ovu točku, mislim da i ti govoriš daje tako. Ali ako je to tako, onda bi bila još veća tvoja ludost i nesreća, poznajući za života ove istine, da se na vrijeme ne popraviš. Ovo što si sad čitao, na samrti bilo bi jedan mač žalosti. No kad još imaš vremena izbjegnuti tako žalosnu smrt popravi se brzo; ne čekaj onog časa, kad ne će više biti moguće obratiti se. Ne čekaj drugog mjeseca, druge nedjelje.

Tko zna, da ovo svjetlo, kojim te sad Bog rasvjetljuje po svom milosrđu, ne bude posljednja opomena i poziv. Velika ludost je ne misliti na smrt, koja je istina i o kojoj ovisi vječnost, još veća je misliti o smrti, a ne pripraviti se za nju. Sad promišljaj, sad čini one odluke koje bi onda učinio; sad na korist, a onda će biti bez koristi, sad s pouzdanjem, da ćeš se spasiti, a onda s velikim nepouzdanjem u vječni spas.

Neki plemić odlazeći iz kraljevskog dvora Karla V. da samom Bogu služi, bio je upitan od kralja zašto ostavlja kraljevski dvor. Odgovori: potrebno je za spasenje, da između neurednog življenja i smrti, pokora zauzme mjesto.

Molitva: Ne, Bože moj, ne ću se više na zlo služiti tvojim milosrđem. Zahvaljujem ti na svjetlosti, kojom me rasvjetljuješ i obećavam da ću promijeniti svoj život. Vidio sam da me već ne možeš trpjeti. Zar ću čekati da me baš u pakao pošalješ ili da me zapustiš, da provodim izgubljeni život, što bi za mene teža kazna bila nego li sama smrt? Evo padam pred tvoje noge, primi me u svoju milost. Istina, da tog ne zaslužujem, ali ti si rekao: zloća grešnika neće mu škoditi, u koji god dan se obrati (Ez 33. 12.). Ako sam te u prošlosti vrijeđao, Isuse moj, sad se kajem iz sveg srca i ufam se da ćeš mi oprostiti. Reći ću ti sa sv. Anselmom: ne daj da se moja duša izgubi zbog svojih grijeha, kad si je svojom krvlju otkupio.

Ne gledaj na moju nezahvalnost, nego pogledaj na onu ljubav koja te nagnala, da za mene umreš. Ako sam ja izgubio tvoju milost, nisi ti izgubio svoje moći, da mi je ne možeš povratiti. Smiluj mi se, moj Otkupitelju. Oprosti mi i udjeli mi milost, da te ljubim; obećam ubuduće da drugo osim tebe ne ću ljubiti. Između tolikih mogućih stvorenja odabrao si mene da me ljubiš, odabirem i ja tebe, najveće dobro, da te ljubim više nego ikakvo drugo dobro. Ti ideš preda mnom sa križem, a ja ću te vjerno slijediti s onakvim križem, kakvog mi pošalješ da ga nosim. Dragovoljno od tebe primam svaku patnju i muku. Dosta je da me ne ostaviš bez tvoje milosti i zadovoljan sam. Marijo, ufanje moje, isprosi mi od Boga ustrajnost i milost da ga ljubim, drugo i ne pitam.