Bez dileme je ogromna i poticajna intelektualna baština Benedikta XVI. koja je rasuta u brojnim knjigama, člancima, javnim nastupima i dokumentima. U mlađim danima teolog Joseph Ratzinger zastupao je liberalnije stavove, a kako je vrijeme odmicalo napravio je svojevrsno približavanje prema tradiciji. Tako je u dokumentu pod nazivom Summorum Pontificum iz 2007. omogućio slobodnije slavljenje tradicionalne latinske mise. U knjizi razgovora „Sol zemlje“ govorio je o velikoj mržnji koja postoji prema toj misi. Osim toga, pokojni je papa analizirao brojne fenomene koji opterećuju današnje zapadno društvo.

U knjizi „Kršćanstvo i kriza kultura“, kritički preispitujući znanstveni racionalizam, Ratzinger detektira ključni problem našeg vremena: „Moralna snaga nije rasla zajedno s razvojem znanosti, štoviše, čak se umanjila, jer tehnički mentalitet ograničava moral na subjektivno područje, dok je nama upravo potreban javni moral, moral koji će odgovarati prijetnjama koje su se nadvile nad egzistencijom svih nas. Prava i najveća opasnost ovoga trenutka nalazi se upravo u toj neravnoteži između tehničkih mogućnosti i moralne energije. Sigurnost koja nam je potrebna kao pretpostavka naše slobode i našega dostojanstva ne može proizići u konačnici iz tehničkih sustava kontrole, nego samo iz moralne snage čovjeka: tamo gdje nje nema, ili gdje je nedostatna, moć koju čovjek ima sve više će se pretvarati u razarajuću moć“.

Dok je društveni i politički život bio prožet kršćanskim načelima, tada su postojala i jamstva slobode i dostojanstva svakog pojedinca. No znanstveno-tehnički progres sve nas više udaljava od moralnih i etičkih ograničenja koje su imanentne kršćanstvu. Europa je sve manje kršćanska, tako da papa zaključuje: „Ako je s jedne strane kršćanstvo našlo svoj najdjelotvorniji oblik u Europi, s druge strane treba također reći kako se u Europi razvila kultura koja predstavlja najdublju suprotnost ne samo kršćanstvu, nego i religioznim i moralnim tradicijama čovječanstva“-

Kriza kulture o kojoj govorimo, dakle, prije svega je povezana sa sadržajem koji radikalno raskida s kršćanstvom koje je kroz stoljeća duboko proželo politički, društveni, kulturni i umjetnički život Zapada. No unatoč tome što je kršćanstvo presudno oblikovalo europski identitet, u preambuli europskoga Ustava ne spominji se kršćanski korijeni Europe. Tvrdnju kako spomen kršćanskih korijena Europe vrijeđa osjećaje mnogih nekršćana koji žive u Europi, Ratzinger smatra neuvjerljivom budući da se prvenstveno radi o povijesnoj činjenici koju nitko ne može nijekati.

Motivi europskog „ne“ kršćanstvu kriju se u ideji „kako samo radikalna prosvjetiteljska kultura, koja je dostigla svoj pun razvoj u naše vrijeme, može biti konstitutivna za europski identitet. Uz nju dakle mogu koegzistirati različite religiozne kulture sa svojim pripadajućim pravima, pod uvjetom i u mjeri u kojoj poštuju kriterije prosvjetiteljske kulture i ako joj se podvrgnu“.

Moderne prosvjetiteljske filozofije prema Ratzingeru obilježene su pozitivizmom, antimetafizičke su i to do te mjere da Bog u njima ne može naći nikakvo mjesto. „Utemeljene su na samoograničenju pozitivnoga razuma, koje je prikladno za tehničko područje, ali ono naprotiv, ako ga se poopći, uzrokuje sakaćenje čovjeka. Posljedica toga je da čovjek više ne dopušta nikakvu moralnu instancu izvan svojih računica te, kako smo vidjeli, i pojam slobode, koji se isprva čini kao da se proteže neograničeno, na kraju dovodi do samouništenja slobode. Istina je kako pozitivističke filozofije sadrže važne elemente istine. Međutim, one su utemeljene na samoograničenju razuma koje je tipično za određenu kulturalnu situaciju – situaciju modernoga Zapada te zasigurno kao takve ne mogu biti posljednja riječ razuma. Iako se čine posve razumnima, nisu glas razuma, nego su i one vezane za kulturu, odnosno uz situaciju Zapada da danas. Stoga one uopće nisu ona filozofija koja bi jednoga dana morala vrijediti u čitavu svijetu. Ali još je važnije reći kako su ta prosvjetiteljska filozofija i njoj pripadna kultura nepotpune. One svjesno režu vlastite povijesne korijene lišavajući se izvorne snage iz koje su proizišle, sama temelja spomena čovječnosti, da tako kažemo, bez kojega razum gubi orijentaciju“.

Ratzinger ističe kako su nam potrebni ljudi čiji će pogled biti upravljen ravno prema Bogu, odakle će učiti pravu čovječnost. „Potrebni su nam ljudi čiji će intelekt biti prosvijetljen Božjim svjetlom i kojima će Bog otvoriti srce kako bi njihov intelekt mogao progovoriti intelektima drugih ljudi, a njihovo srce moglo otvarati srcima drugih. Samo po ljudima koji su u dodiru s Bogom Bog se može vratiti među ljude“.

U Hrvatskoj je preveden velik broj knjiga pokojnoga pape. Mnoge od njih mogu nam predstavljati poticaj i putokaz za razumijevanje akutnih fenomena zapadne civilizacije. One su plod dubokog promišljanja jednoga profinjenog mislioca i erudita koji duboko iščitava znakove vremena u današnjoj zapadnoj civilizaciji koja se sve više udaljava od duhovnoga središta života – od Boga.