Događaj koji je najsnažnije obilježio 2022. godinu nedvojbeno je napad Ruske Federacije na Ukrajinu. Bez pravih obavještajnih podataka o raspoloženju ukrajinskog stanovništva i precjenjujući snagu vlastite vojske Vladimir Putin je u veljači pokrenuo „specijalnu vojnu operaciju“. Ona je to i trebala biti. Cilj je bio u nekoliko dana svrgnuti političke vlasti u Kijevu, uspostaviti tamo marionetski režim i preuzeti kontrolu nad državom. Nakon intervencija u Čečeniji, Abhaziji i Siriji – „specijalna vojna operacija“ u Ukrajini trebala je predstavljati krunu Putinova projekta vraćanja „stare ruske slave“. SAD i Zapad bili bi tako prokazani kao „tigar od papira“.

Otpor na koji je naišao bio je za Putina neočekivan. Ukrajinska vojska tijekom 2022. pokrenula je i prve uspješne oslobodilačke operacije. To joj je uz hrabrost i žrtvu ukrajinskih vojnika omogućila golema zapadna pomoć u naoružanju. Rusija se posljednjih tjedana fokusirala na izvođenje napada na ukrajinsku energetsku infrastrukturu. Milijuni Ukrajinaca su bez struje i grijanja, a bez električne energije nema ni pravoga djelovanja sustava protuzračne obrane kao i uređaja za prikupljanje i prijenos podataka.

Ruski je cilj danas u Ukrajini dvostruki: 1.) očuvanje 2014./2015. i 2022. osvojenih teritorija, 2.) stvaranje uvjeta u kojima će bilo koji uspjeh ukrajinske vojske biti plaćen velikim gubitcima. U Ukrajini se ponovno provodi doktrina spržene zemlje, a proljeće će vjerojatno donijeti novu eskalaciju sukoba.

Rat u Ukrajini pretvara se u rat iscrpljivanja – natjecanje kome će bilo kakva dobit bilo koje strane biti postignuta uz veliku cijenu. Niti jedna zemlja nije spremna na pregovore ni na kompromise – jer i jedna i druga vjeruju da mogu dobiti rat – tako da nas očekuje nastavak eskalacije. To je primarno rat Rusije i Ukrajine, izazvan agresijom Ruske Federacije, no to je sekundarno i rat Rusije i NATO odnosno Zapada koji Ukrajini pruža veliku vojnu pomoć. Živimo u vremenu vrućega, ali i novoga hladnog rata s tri aktera: SAD-om, Rusijom i Kinom. Stari poredak se ruši, a novi se još nije rodio. U studijama međunarodne sigurnosti to su najopasnije točke svijete.

Krizne točke

Napadom na Ukrajinu, kao što je istaknuo analitičar Richard Haass, završio je praznik u povijesti u kojemu su ratovi među državama bili rijetkost. Izgubljena je norma protiv stjecanja teritorija silom. Liberalna paradigma međunarodnih odnosa je srušena. Pokazalo da se je nacionalistička paradigma nekim državama važnija od ekonomske suradnje i međuovisnosti. Kao i u svim kriznim razdobljima, geopolitika se ponovno vratila u prvi plan. Sukobi velikih sila, proxy obračuni, borba za resurse i utjecaj te općenito neohladnoratovske matrice obilježavaju globalnu geopolitičku scenu. Živimo ne samo u zanimljivim, nego i u opasnim vremenima u kojima su probijene mnoge sigurnosne barijere.

Proširene su granice moguće tamo da u idućem razdoblju možemo očekivati aktiviranje niza potencijalnih žarišta. Tu su uvijek Kosovo i Bosna i Hercegovina, sukob Armenije i Azerbajdžana oko Gorskog Kharabaha, Sirija je i dalje poprište proxy ratova globalnih i regionalnih sila. Naravno, tu je i pitanje Tajvana. Naime, koliko god da je sada u fokusu Rusija – nova strategija nacionalne sigurnosti SAD-a navodi da je jedino Kina strateški konkurent sposoban za preoblikovanje postojećega međunarodnog poretka. Odnosi SAD-a i Kine presudno će oblikovati budućnost međunarodnih odnosa.

Migrantska kriza prošle je godine ponovno intenzivirana i ponegdje je dosegla razine iz 2016. To će pitanje u budućnosti predstavljati jedno od ključnih pitanja europske budućnosti, sigurnosti i identiteta. Već danas mnogi dijelovi Europe više slične na Bliski istok i Sjevernu Afriku. Švedska je ponajbolji primjer destruktivnih posljedica ideologije multikulturalizma. Samo će Afrika do kraja stoljeća narasti za četiri puta i imati 4 milijarde ljudi. Jasno je kuda će ti ljudi u budućnosti ići. Uz nastavak dosadašnje migracijske politike malo će toga ostati od nekada kršćanske Europe.

Napadi na kršćanstvo

Već dugo vremena govori se o postkršćanskoj Europi, čime se želi reći da kršćanski svjetonazor gubi primat u javnome životu, a vjerski identitet igra sve manju ulogu u društvu. Međutim, pravi izraz za današnje stanje je – protukršćanska Europa. Talijanski publicist Roberto de Mattei u knjizi „Diktatura relativizma“ tvrdi da živimo u svijetu koji se temelji na protudekalogu i u kojemu je sve dopušteno osim javno ispovijedati vjernost načelima naravnoga i kršćanskog poretka. Smatram da je u pravu.

Ne osporavajući grčku filozofiju i rimsko pravo možemo reći da je kršćanstvo utemeljilo Europu koja je stoljećima bila centar svijeta. Međutim, od vremena Francuske revolucije i prosvjetiteljstva započinje obračun s kršćanstvom u Europi. Vjera se proglašava reliktom prošlosti, a razum postaje mjerilo svih stvari. Kult razuma kasnije je porodio ideologije koje ne samo da su bile nerazumne, nego su iza sebe ostavile stotine milijuna ubijenih ljudi. Ako nema Boga sve je dopušteno, rekao je Dostojevski. S vremenom kršćanstvo je izbačeno iz javnoga života, no europske tzv. elite nisu osmislile kulturu koja bi bila sposobna racionalno organizirati društvo.

Posljedice odricanja od kršćanstva već su danas jasno uočljive, a manifestiraju se u demografskome slomu i sve većem broju pojedinaca koji je mogu pronaći smisao života pa lažnu utjehu pronalaze u hedonizmu. Istodobno se europske tzv. elite s neviđenom mržnjom obračunavaju s europskom poviješću, kulturom i tradicijom, do te mjere da sada i Božić smeta u javnome životu, sjećamo se prošlogodišnjih prijedloga EK o javnoj komunikaciji, pa ga valja poništiti. Pred koji mjesec u „The Atlanticu“ objavljen je članak pod naslovom „Kako je krunica postala ekstremistički simbol“. Molitelje krunice očito se globalno želi proglasiti ekstremistima. To vidimo i u Hrvatskoj. Dok se kršćanstvo napada – ljudi druge civilizacije postaju većina u mnogim dijelovima Europe. I to nakon dva svjetska rata koja su demografski osakatila Stari Kontinent.

Bez povratka kršćanstvu Europa i Zapad nemaju lijepe perspektive.