O propasti Zapada od početka 20. stoljeća (primjerice Spenglerova djela) do danas objavljen je velik broj članaka, knjiga i studija. Pritom se u svim radovima naglašava kako je riječ o dugotrajnome procesu.

O propasti „zapadne hegemonije“ pred koju je godinu govorio i francuski predsjednik Emmanuel Macron. Naravno, ovaj veliki zagovornik ideologije abortizma nije se zapitao koji su uzroci slabljenja zapadnih zemalja.

Isto se nije zapitao ni bivši predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker kad je u listopadu 2019. rekao: „Mi smo najmanji kontinent. Većina Europljana to uopće ne zna. Mi smo vrlo mali, kao europski kontinent“, rekao je tada Juncker i dodao: „Mi izumiremo. Nećemo nestati, ali bit će nas sve manje. Na početku 20. stoljeća Europljani su činili 20 posto svjetske populacije. Na kraju ovog stoljeća Europljani će činiti samo 4 %. Europljani će izgubiti i ekonomsku moć i za nekoliko godina niti jedna europske zemalja ne će biti članica Grupe sedam najrazvijenijih“.

Želi se pisati nova antropologija

Slabljenje Zapada – s obzirom na to da u međunarodnim odnosima vakuum ne postoji – znači i jačanje drugih dijelova svijeta. Danas je to azijsko-pacifička regija, novo geopolitičke središte svijeta u kojemu se proizvodi 60 posto svjetskog BDP-a i u kojemu živi većina svjetskog stanovništva.

Engleski katolički povjesničar Christopher Dawson pred više od pola stoljeća tvrdio je da koliko je Europa bila manje kršćanska toliko je bio i manji njezin utjecaj u međunarodnim odnosima. On je smatrao da je suvremenoj Europi neizostavno potrebna zajednička kulturno-tradicijska osnova, tj. dublja vizija vlastitog identiteta. Na žalost, Europa, ali i Zapad općenito, odrekavši se kršćanstva, na početku 21. stoljeća ostaju bez ijedne unificirajuće ideje koja bi im mogla urediti sadašnjost ili ukazati na budućnost.

Bez vrijednosnih orijentira Zapad je inficiran kulturom smrti i promiče protuživotne i proturazumske ideologije, od abortizma i genderizma do klimatskog fundamentalizma i transhumanizma. Želi se pisati nova antropologija i redefinirati čovjeka kao takvog.

Istovremeno zapadne zemlje sa strahovitom se mržnjom obračunavaju sa svojom prošlošću. Jedino zapadne zemlje dopuštaju da ih se procjenjuje isključivo po najlošijim trenutcima iz njihove povijesti. Na djelu je pravi kulturni rat protiv Zapada čija se ni povijest više ne izučava na zapadnim sveučilištima za što su se pobrinule različite woke skupine.

Rat protiv Zapada

Kao što novoj knjizi „Rat protiv Zapada“ primjećuje britanski publicist Douglas Murray, samo zapadnim zemljama, raširenim na tri kontinenta, stalno se govori da žele li zadržati ikakav legitimitet – kako bi ih se uopće smatralo pristojnima – smjesta moraju korjenito promijeniti svoj demografski profil. Nastoji se nametnuti mišljenje da Zapad ne može učiniti ništa dobro, a ostatak svijeta ništa loše. A ako učine nešto loše, to je zato što smo ih mi sa Zapada natjerali na to.

Murray primjećuje još jedan samomrzilački fenomen: „Užasan rasizam trenutačno postoji u cijeloj Africi, a crni Afrikanci izražavaju ga prema drugim crnim Afrikancima. Bliski istok i Indijski potkontinent prožeti su rasizmom. Kamo god putovali Bliskim istokom – vidjet ćete na djelu moderan kastinski sustav. Postoje rasne grupe, takozvana ‘viša klasa’, koje upravljaju tim društvima. A postoje i nezaštićeni strani radnici, koji nadiru u te zemlje kao uvozna radna snaga. (…) To ide toliko daleko da se određene grupe smatra ‘bezvrijednima’, i to samo po njihovu rođenju. To je odvratan sustav predrasuda, koji je i dalje na snazi. Da, o tome rijetko slušamo. Umjesto toga svaki dan čujemo izvještaje kako su zemlje u kojima po svakom mjerilu ima najmanje rasizma, i u kojima je rasizam najoštrije osuđen, domovine rasizma“.

Nije li, međutim, baš poruka da zapadni ljudi ne mogu učiniti ništa dobroga imanentno rasistička? I gdje je kraj mazohizmu i autodestrukciji zapadnih zemalja?

Današnji Zapad ogrezao je u teškoj dekadenciji, a kriza smisla jedan je od najvećih kriza modernog zapadnog čovjeka. Mnogi zato odustaje od obrane zapadnih vrijenodsti. No Zapad nije samo ono što je danas, nego i ono što je bio i ono što može biti.

Međutim, ključ njegove obnove nije u suludim teorijama genderističkog tipa, nego u povratku kršćanskim vrijednostima.

Kršćanstvo je to koje je izgradilo zapadnu civilizaciju. Ako se uruše temelji, kuća ne može opstati. Odustajanjem od kršćanstva zapadna je civilizacija na putu nestanka.

Mnogo puta u povijesti Europe pojavili su se istaknuti pojedinci koji su pokrenuli njezinu obnovu. Srednjovjekovni redovi ponajbolji su primjer.

I današnja obnova mora krenuti iz Katoličke Crkve. No prije toga i sama Crkva mora pročistiti svoje redove i vratiti se tradiciji. Vratiti se bistrim izvorima nasuprot današnjim postkoncilskim modernističkim lutanjima.