Hrvatski novinar Marko Jurič jučer je na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu od 10 mjeseci i rok kušnje od dvije godine zbog toga što je – kako se navodi u obrazloženju presude sutkinje Mirjane Horvat – „poticao na mržnju prema pripadnicima srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj i svećenstvu Srpske pravoslavne crkve“.

Riječ je o skandaloznoj presudi koja ukazuje na sumrak hrvatske pravne države, u kojoj se ponovno uvodi verbalni delikt, ali i na to da je Hrvatska u sigurnosnom smislu razbušena država.

Podsjetimo, Jurič je 2016., nakon otkrića snimke na kojoj današnji patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije Perić pjeva pjesmu u čast četničkog koljača popa Momčiće Đujića (prethodno on inicira ponovno pjevanje riječima „Još, još jedanput!“) sarkastično upozorio Zagrepčane da paze kad hodaju Cvjetnim trgom s obzirom na to da je  „u blizini crkva u kojoj stoluje, da parafraziram jednog srpskog ministra, četnički vikar, dakle dragi moji Zagrepčani kada se šećete Cvjetnim trgom, pogotovo majke s djecom, pripazite da ne bi koji od tih četničkih vikara istrčao iz crkve i malo u svojoj najboljoj maniri klanja izveo svoj krvavi pir na našem najljepšem zagrebačkom trgu, koji bi možda trebalo obilježiti tablama pazi oštar četnik u blizini“.

Jurič je u svojoj odjavi aludirao na notornu povijesnu činjenicu da su mnogi klerici SPC-a aktivno sudjelovali u četničkom pokretu i okrvavili ruke, uglavnom nad civilnim nesrpskim stanovništvom. O tome postoje odlično dokumentirane knjige kao što su „Srpska crkva u ratovima i ratovi u njoj“ Milorada Tomanića i „Bizarni sveci srpske crkve“ od Miroslava Ćosovića.

Još je dr. Ivo Pilar upozoravao na to da je Srpska pravoslavna crkva glavno provedbeno sredstvo velikosrpske politike, a o tome danas otvoreno govori crnogorski književnik Milorad Popović. Ne čudi stoga što su srpski popovi blagoslivljali kriminalce i ubojice kao što je bio Željko Ražnatović Arkan.

Izdanak SPC-a

I Porfirije Perić izdanak je te i takve Srpske pravoslavne crkve. Dok je bio u Hrvatskoj uživao je velik ugled u javnosti. Bio je ugledan gost na HRT-u, a kružok njegovih prijatelja bio je poprilično velik i obuhvaćao je perjanice lijeve političke misli. Ovi Porfirijevi ministranti obilazili su ga i nakon otkrića snimke na kojoj inicira pjevanje četničkom koljaču Đujiću. Pjevanje oda zločincu Đujiću očito nije poticanje na mržnju, nego je mržnja upozoravanje na te pojave. I Orwell bi se postidio…

Nakon odlaska na službu patrijarha u Srbiju Porfirije Perić je do kraja pokazao svoje velikosrpsko lice. Već nakon nekoliko dana u jednom televizijskom razgovoru iza Perića je virila slika Draže Mihailovića. Vrlo brzo počeo je davati velikosrpske izjave, a spominjao je i „menjanje granica“ koje bi se ponovno mogle „menjati“. Nakon što je Perić potpuno raskrinkan kao još jedan velikosrpski službenik, naglo su ušutjeli njegovi ministranti kojima je inače opsesija uzgoj ustaških zmija u Republici Hrvatskoj. Niti riječi osude. Snebivali su se tek pokoji naivni novinari koji „prosto ne mogu da veruju“ kako je „ugledni Porfirije“ tako brzo promijenio svoje stavove jer je, eto, u Zagrebu bio drugi čovjek. Ni od „ekumenistički“ raspoloženih dijelova Katoličke Crkve nismo mogli čuti bilo kakve riječi osude.

Perićevo djelovanje nakon što je postao patrijarh SPC-a samo je dodatno legitimiralo ranije Juričeve istupe. Postalo je i za zadnje naivce jasno da je i novi patrijarh nasljednik zločinačkih politika Srpske pravoslavne crkve čiji su igumani pred koju godinu usred Hrvatske u stanju obuzetom tekućim porocima gazili hrvatski grb.

Srpska pravoslavna crkva udarna je snaga zločinačke velikosrpske politike. O tome kolika je njezina snaga svjedoči činjenica da je upravo njezino djelovanje (sjetimo se „litija“) dovelo do smjene vlasti u Crnoj Gori. Do smjene suverenističkih i instalacije prosrpskih krugova na vlast (pri čemu će nova Milatović-Spajić prosrpska politika saveznike tražiti na Zapadu, a ne na Istoku). Crnogorske vlade slagale su se u manastiru Ostrog, a novi mitropolit Joanikije na Crnu Goru gleda kao na srpsku pokrajinu.

Demonstracija moći

Presuda Marku Juriču nije samo dokaz snažne pozicije Milorada Pupovca u hrvatskoj politici. Ta presuda je demonstracija moći Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj. Demonstracije moći crkve koja negira hrvatsku državnost, ali demonstracija moći crkve koja u svojoj patološkoj mržnji prema Zapadu opravdava rusku agresiju na Ukrajinu. Očito je da je hrvatsko pravosuđe premreženo velikosrpskom agenturom koja se Hrvatima osvećuje za stvaranje samostalne hrvatske države.

Marko Jurič je izabran za velikosrpsko „žrtvovanje“ zato što u svojim emisijama otvara mnoge ključne teme  i, za razliku od mnogih kolega, predstavlja novinara koji u sebi i dalje ima luč idealizma i iskreno želi pokretanje pozitivnih promjena u našoj državi. Ta je presuda poruka Hrvatima da imaju jezik za zubima dok im velikosrpska agentura sigurnosno i u svakom drugom pogledu buši državu. Ovakva skandalozna presuda ne bi bila donesena da njezini donosioci nisu sigurni u to da uživaju snažnu zaštitu vrlo moćnih krugova u državi.

No ti krugovi, bahati u svojoj pretpostavljenoj nedodirljivosti, trebaju zapamtiti da se povijest nikada ne briše, a da je budućnost – uvijek otvorena. Jednom će i u Hrvatskoj pravosuđe početi funkcionirati pa će se vidjeti tko je što radio i tko je štitio velikosrpske aspiracije na hrvatsku državu.