Ne treba posebno naglašavati da je svim razumnim ljudima u interesu da i oni i njihova djeca žive u čišćem okolišu. Sukladno tome, svima je u interesu težnja prema čišćim energijama u prometu i gospodarstvu. Međutim, zelenu/klimatsku agendu gotovo je u potpunosti monopolizirala ljevica iako bi se ideju očuvanja okoliša vrlo lako moglo integrirati u konzervativni svjetonazor koji ističe potrebu čuvanja tradicije. Ljevičari se i na ovome području služe agresivnom retorikom i kvazikatastrofičarskim narativima, od kojih su se mnogi izneseni prije deset, dvadeset ili više godina pokazali posve promašenima.

Pseudoreligija

Dio djelovanja ekoloških aktivista nerijetko poprima oblike kulta ili sekularne religije. A jedna od vjerskih dogmi te pseudoreligije je i ta da je potrebno smanjiti broj ljudi na Zemlji jer veći broj ljudi, dakako, znači i veća zagađenja okoliša. Istaknuti vjernici neomaltuzijanskog kulta već su krenuli financijski stimulirati „odgovorne“ parove koji su odlučili imati samo jedno dijete, a lijevo-liberalni Le Monde pred koju se godinu upitao „moramo li smanjiti svjetsku populaciju da bismo spasili planet?“.

Sljedeći iskorak bit će stav kako uopće ne treba imati djecu, što je dijametralno suprotno ne samo vrijednostima kršćanstva koje je oblikovalo zapadnu civilizaciju, nego i zdravome razumu. Tako je, primjerice, mlada gimnazijska profesorica u Njemačkoj, Verena Braunschweiger, prije nekoliko godina izdala manifest u kojemu ističe da nova djeca nisu potrebna jer će njihovo rađanje pogoršati klimatsku situaciju na Zemlji. Nova „gladna usta“ znače novu tonu ugljičnog dioksida. „Uskoro nećemo imati što disati. Ledenici će se istopiti i svi ćemo propasti. Prestanite rađati!“ – stoji u manifestu, u kojemu autorica apelira na žene da se dragovoljno odreknu majčinstva.

Nakon prosvjetiteljstva došlo je do zaokreta od teocentrične prema antropocentričnoj viziji svijeta, no čini se da je i potonjoj došao kraj i da se krećemo prema vremenu u kojemu će se interesi zaštite prirode i okoliša pretpostavljati interesima ljudi. Očita je namjera do kraja dekonstruirati biblijsku sliku svijeta i čovjeka.

Thomas Robert Malthus svojedobno je zapisao: „Sva djeca koja se rode iznad broja potrebnog za održavanje broja stanovnika na željenoj razini, neizbježno bi morala nestati, osim ako se za njih ne napravi mjesta smrću odraslih osoba. (…) Umjesto preporučivanja čistoće siromašnima, trebamo potaknuti suprotne navike. U našim gradovima trebamo praviti uže ulice, nagomilavati više ljudi u kuće, nagomilavati više ljudi u kuće i izazivati povratak kuge. Na selu trebamo graditi naselja blizu stajaćih voda i osobito poticati naselja u svim močvarnim i nezdravim uvjetima. Ali iznad svega trebamo osuđivati specifične lijekove protiv harajućih bolesti i one dobronamjerne ljude, koji su pak u velikoj zabludi, a koji misle da su čovječanstvu učinili uslugu time što su osmislili projekte za potpuno istrebljenje određenih poremećaja“.

Korijeni ekologizma

Na ovakvim se idejama, začinjenima i darwinizmom, napajao i osnivač ekologizma, liječnik i zoolog Ernst Heinrich Haeckel. On je smatrao da kršćanski moral, sa svojim štetnim milosrđem prema slabijima, predstavlja „najgori nemoral“ i treba biti nadomješten prirodnim odabirom i novom promjenom medicine koja će neizlječive rješavati muka dozom nekog bezbolnog i brzog otrova. „Slabunjavu i defektnu“ djecu prema njemu treba eliminirati po uzoru na antičku Spartu. U skladu s time osnivač ekologizma zagovarao je abortus, čedomorstvo, eutanaziju kao i bezbolnu eliminaciju bolesnih i umobolnih. Smatrao je da „postoji golemi jaz između visokorazvijenog razuma civiliziranog čovjeka i nerazumne životinjske duše divljaka“.

Haeckela se i danas slavi kao „pionira moderne znanosti“. No činjenice su bjelodane: osnivač ekologizma bio je rasist i eugeničar koji je vrlo jasno zastupao protuživotne ideologije. Ne čudi stoga što i moderni ekolozi također slijede kulturu smrti.

Što je od početka nevaljano, ne može s vremenom postati valjano, zar ne?