Ako bi netko tko o Hrvatskoj ne zna ništa svoje mišljenje o društveno-političkoj situaciji u našoj zemlji formirao isključivo na temelju onoga što se može pročitati i vidjeti u tzv. mainstream medijima mogao bi lako zaključiti da je Republike Hrvatska zemlja u kojoj potomci ustaša kontroliraju političke, ekonomske i društvene tijekove. Još od devedesetih konstantno se stvara fama o jačanju „ustaštva“ u hrvatskom društvu. Mnogi su na takvim agendama izgradili karijere i dobrano povećali svoj nekretninski portfelj.

U stvarnosti, relikti bivših komunističkih struktura drmaju svim porama društva, politike, medija i ekonomije. U tzv. „ustaškoj“ Hrvatskoj ne samo da se i dalje slave komunističkih nadnevci, nego ova država očito ima razumijevanje i za četništvo. Dovoljno je podsjetiti da u Borovu Selu pokraj Vukovara zločinac Vukašin Šoškočanin, koji je sudjelovao u masakru nad hrvatskim redarstvenicima, ima svoj mauzolej. I to mauzolej na kojemu se Borovo Selo naziva srpskom zemljom. Slične spomenike imamo i u drugim mjestima u okolici Vukovara.

Još jedan bal vampira u Srbu

No ne tolerira se samo četništvo iz Domovinskog rata, nego i iz Drugoga svjetskog rata. Za tri dana tako će se održati još jedan bal vampira u Srbu na kojemu sve ove godine uz vodstvo hrvatskih Srba redovito sudjeluju i hrvatski političari, poglavito oni lijeve provenijencije. U Srbu je 2010., novcem iz hrvatskog proračuna, obnovljen spomenik koji slavi četnički ustanak u tome mjestu. Dakako, ustanak se nastoji rehabilitirati oznakom „antifašizma“.

Međutim, tko su bili stvarni ustanici u srpnju 1941. u Srbu? Bilo su to isti četnici koji su tih dana vršili pokolje hrvatskog i muslimanskog stanovništva na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne. Pod vodstvom hordi popa Momčila Đujića četnici 26. srpnja kolju Hrvate u okolici Knina te u Donjem Erveniku (trideset poklanih Hrvata), Golubićima, Ugarcima i Komitama. Istoga dana, u kotaru Bosansko Grahovo, četnici vrše pokolje u selima: Sarići, Špiranovići, Čuline i Kardumi.

Upravo 27. srpnja izvršen je brutalni pokolj 350 hrvatskih katoličkih hodočasnika koji su se iz Kosova kod Knina – gdje su svetkovali blagdan sv. Ane – vlakom vraćali u Drvar. Četnici su presreli vlak, hodočasnike zarobili i svezali, te ih 27. srpnja pobili kod jame Golubnjače i bacili ih u jamu. S hodočasnicima je ubijen i drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor – prvi ubijeni svećenik u Drugome svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije.

O ovomu zločinu svjedoči i pripadnik partizanskog pokreta Stevo Babić: „Bilo je svanulo sunce (27. srpnja 1941.) koje je obasjavalo cijelu okolinu. Četa se već spremala za pokret prema žandarmeriskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Žitkovca pojavio se putnički voz, jer pruga na tom mjestu nije bila prekidana. U vozu nije primijećena vojska pa su ustanici propustili voz prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Željković sa grupom starijih ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza. Među njima se nalazio ustaša Marko Špiranović, katolički svećenik Petar Maks i neki trgovci. Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin tada bio član KPJ i nalazio se kod ustanika. Grupa Damjana Željkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači i sve ih, bez ičijeg odobrenja postreljala”.

Brutalni zločini s ciljem stvaranja homogene Srbije

Istoga dana zvjerski je ubijen i drugi katolički svećenik, Juraj Gospodnetić, župnik u Bosanskom Grahovu, koga su četnici izmasakrirali, a zatim ispekli na ražnju. Jednako su prošli i hodočasnici koji su istoga dana išli na hodočašće u Oštrelj, gdje je također postojala kapelica sv. Ane. I njih su četnici poubijali, dok je svećenik koji ih je vodio, vlč. Župančić, bio spašen jer je jedan od četnika znao da on nije Hrvat, već Slovenac.

Istoga 27. srpnja četnici u okviru općeg ustanka koji je zahvatio cijelu jugozapadnu Bosnu i jugoistočnu Liku dižu ustanak i u Donjem Lapcu. U ustanku je masovno sudjelovalo srpsko pučanstvo. Organizirali su ga četnici i komunisti, pa su na njegovu čelu, uz četnike, stajali i istaknuti partizanski dužnosnici Đoko Jovanić, Gojko Polovina, Stojan Matić i dr. Istodobno se organizira i pobuna u Srbu. Vođe pobune su četnici Miloš Torbica, Pajica Omčikus i Stevo Rađenović koji na dan ustanka u Srbu osnivaju oružani četnički puk (brigadu) s 1000 četnika. Na tim područjima zahvaćenima pobunom, a to su bila područja u kojima su kompaktnije živjeli Srbi, gotovo potpuno je istrijebljeno ili protjerano hrvatsko pučanstvo.

Pobuna u Drvaru, Bosanskom Grahovu, Donjem Lapcu i Srbu 27. srpnja 1941. bila je organizirana od pripadnika četnika Draže Mihailovića, u čijim su redovima u to vrijeme bili i vodeći srpski komunisti iz tog područja. Svrha pobune bila je stvaranje „velike Srbije“ prema spisu „Homogena Srbija“ čiji je autor četnički ideolog dr. Stevan Moljević, odvjetnik iz Banja Luke.

Jugoslavenski komunisti su poslije rata proglasili 27. srpnja 1941. kao dan ustanka naroda Hrvatske i BiH. Dakle, kao dan ustanka slavio se je dan kad su četnici (ponegdje uz asistenciju srpskih komunista) izvršili brutalne pokolje nekoliko tisuća hrvatskih i muslimanskih civila, a sve s ciljem stvaranja etnički čiste velike Srbije, dosljedno projektu S. Moljevića i njegovih velikosrpskih prethodnika. Zločini su se nastavili vršiti i sljedećih dana, pa su tako četnici 31. srpnja od hrvatskog, katoličkog stanovništva očistili ličko selo Borićevac. Iz Borićevca je tada protjerano 2364 katoličkih duša, dok je samo mjesto spaljeno do temelja. Do danas tim Hrvatima nisu vraćene njihove kuće.

Pobunu u Srbu i drugim mjestima obavještajno i logistički pomogli talijanski fašisti, koji su tako nastojali prošiti svoju vlast i na ona područja koja im nisu bila ustupljena Rimskim ugovorima.

Etno-konfesionalno obilježen ustanak

Povjesničar dr. sc. Vladimir Šumanović piše kako je kako je za ustanak od 27. srpnja KPJ desetljećima pogrješno tvrdila da je „bio ideološki motiviran, odnosno da je bio ‘antifašistički’. Međutim, takva tvrdnja, (kao uostalom i tvrdnja da je KPJ bila glavna politička snaga u ustanku) bila je posve pogrešna, jer onodobni ustanak nije bio ideološki motiviran. Ustanak je zapravo bio posve ne-ideološki, ali zato krajnje nacionalno, odnosno etno-konfesionalno obilježen. Drugim riječima, bio je srpski ustanak uperen protiv Nezavisne Države Hrvatske (NDH) u kojem su participirali srpski borci s tog područja posve različitog ideološkog opredjeljenja. Ovu činjenicu koja je zabilježena u onodobnim zapisima, ne potvrđuju samo hrvatski, nego i talijanski izvori“.

Kako bi potkrijepio svoje tvrdnje Šumanović citira talijanskog generala Renza Dalmazza, zapovjednika 6. armijskog korpusa čije su se postrojbe nalazile na području izbijanja ustanka, koji u svom tekstu od 29. srpnja ovako opisuje stanje među „ustanicima“: „Pobuna naroda u Lici, koji naoružan ugrožava saobraćaj između Gračaca i Knina, i izgleda teži prema Kninu, a možda ima i druge ciljeve. Ovi su nam elementi dali na znanje da nisu protivnici Italijana – i zaista oni pokazuju poštovanje prema našim oficirima i pomagali su im na uspostavljanju saobraćajnih veza itd. – i žele da naše trupe budu po garnizonima. I ove elemente, koji nemaju nikakvih komunističkih težnji, mogu pridobiti vođe, koji hoće pošto-poto da dižu pobunu ili seju nemir da bi odvratili naše snage i sprečili konsolidaciju hrvatske države, da bi održali duh ustanka i vrenja na Balkanu“ (izvor: Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, XIII./1., Vojnoistorijski institut, Beograd, 1969., str. 214.-215.).

Tekst od Dalmazze ne ostavlja nikakve dvojbe kako ustanici dominantno nisu bili komunisti, („nemaju nikakvih komunističkih težnji“) iz čega više nego jasno proizlazi kako se je radilo o četnicima na programu provođenja velikosrpske politike.

Uostalom, istaknuta proljećarka Savka Dabčević Kučar ovako opisuje proslavu ustanka u Srbu 1971.: „Bio je vedar, sunčan dan. Kad smo se pojavili na improviziranoj pozornici, na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih), osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Nikako ga drukčije ne mogu shvatiti! Ovacijama su dočekali srbijanske predstavnike, posebice Dražu Markovića za kojeg se znalo da je protiv naše politike. Ovacije su priredili i Đoki Jovaniću, svojemu ratnom zapovjedniku. Hrvatskim predstavnicima (i govornicima) nisu pljeskali, jedva uljudno, čak ni Vladimiru Bakariću ni Jakovu Blaževiću. Ta manifestacija bila je dobro organizirana sa željom da nam se pokaže njihova snaga, a poruka je bila: Velikosrpstvo je tu, iza nas!“.

Je li normalno da se u Hrvatskoj i 2023. dopušta proslava ovih zločina?