U saborsku proceduru Vlada je sa sjednice u srijedu ovoga tjedna uputila prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku kojim se uređuje službena i javna uporaba hrvatskoga standardnog jezika te osigurava sustavna i stručna skrb o hrvatskom jeziku. Zakon se u proceduru šalje u povodu 180. obljetnice važnoga događanja u hrvatskoj povijesti, a to je 2. svibnja 1843. godine kada je Ivan Kukuljević Sakcinski po prvi put održao govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru te pozvao na uvođenje hrvatskog jezika u škole, urede i javni život, s obzirom na to da je od 13. stoljeća sve bilo na latinskom jeziku.
Čemu Zakon o hrvatskom jeziku, je li on zaista potreban pitaju se neki. Sve govori u prilog toga da jest. Ugroza hrvatskog jezika traje već više od 150 godina. Ona postaje bjelodana 1850. kad je sklopljen tzv. bečki Književni dogovor koji je polazio od unitarističke pozicije o južnim Slavenima kao jednom narodu. Stotinu godina kasnije, 1950., nakon tzv. Novosadskog dogovora hrvatski jezik u javnoj uporabi zamjenjuje se nazivom hrvatsko-srpski ili hrvatski ili srpski jezik. Napadi na hrvatski jezik ne prestaju ni stvaranjem hrvatske države.
Napadi izvana i iznutra
U situaciji dok se na hrvatski jezik udara izvana (tu prije svega mislimo na Srbiju i njezino crtanje granica srpskog jezika, a i na globalni utjecaj engleskoga jezika iz kojega nam u javni i medijski prostor, ali i u jezik pojedinih struka (znanstveno-tehničko područje) ulaze riječi koje nisu prilagođene hrvatskomu jezičnomu sustavu), ali i iznutra (Deklaracija o zajedničkom jeziku 2017.) donošenje Zakona o hrvatskom jeziku nedvojbeno predstavlja nužan potez za daljnji razvitak hrvatskog jezika.
Donošenjem Zakona šalje se jasna poruka o tome da se hrvatska država brine o hrvatskom jeziku. Hrvatska pritom nije usamljena. Mnoge države imaju posebne jezične zakone.
Najava zakona, dakako, izazvala je veliku uznemirenost protivnika hrvatskog jezika. Kao što snaha u Šumi Striborovoj pokaže zmijski jezik kad vidi svračiće, tako i relikti prošlih vremena rigaju mržnju na sam spomen hrvatskog jezika i njegove zaštite. Protivnici hrvatskog jezika spominju jezičnu žandarmeriju, iako baš oni pripadaju duhovnom krugu onih koji su bliži žandarima i milicajcima.
Ima i prigovora kako je zakon polovično rješenje. Možda i jest tako, no već samo donošenje zakona šalje dobru poruku. Lakše je u budućnosti mijenjati ovaj zakon, ako se bude vidjelo da postoje nedostatci, nego donositi novi zakon. Zakonom se propisuje obveza službene i javne komunikacije na hrvatskom standardnom jeziku i u tom svojstvu upošljavanje lektora u svim tijelima javne vlasti i državne uprave. Već to je prvi korak u implementaciji jezične politike.
Srce identiteta svake nacije
Jezik je bez dileme ključna odrednica identiteta, odnosno, kao što je rekao Heidegger – jezik je kuća bitka. Pokušaji germanizacije i mađarizacije u hrvatskim zemljama redovito su išli na jezičnom planu baš kao i kasniji pokušaji srbizacije.
Mnogi se pitaju bi li kažnjavanje doprinijelo boljoj provedbi Zakona? Nedvojbeno bi. Pravna norma u pravilu ima dispoziciju i sankciju. Zakoni predviđaju sankcije zato da bi se ove provodile. Da ubojstvo nije kažnjivo zasigurno bi bilo više ubojstava. O krađama da ne govorimo. Zakon ne predviđa kažnjavanje što možemo smatrati ustupkom onom dijelu javnosti koji se protivi bilo kakvoj regulaciji jezika. No za početak dobro je da će se zakon uopće donijeti.
Nema sumnje da će se napadi na zakon nastaviti. Određeni krugovi jednostavno ne žele da se hrvatska standardnojezična norma udaljava od drugih tzv. štokavskih jezika i da se ne narušava tzv. srpskohrvatski kao temeljni jezični model. Tu su korijeni većine kritičara koji umjesto točke radije vole „tačku“.
Zakon donosi formiranje Vijeća za hrvatski jezik. Nadamo se da će ovo postati krovno tijelo za skrb o hrvatskom jeziku čiji će se članovi birati na temelju autoriteta i stručnosti. Ovi se ne bi trebali povijati promjenama političkih vjetrova što bi jamčilo ozbiljnu, čvrstu i postojanu politiku.
Skrbiti se o hrvatskom jeziku znači voditi takvu politiku koja će jasno propisati da je hrvatski jezik u Hrvatskoj službeni jezik i da je obvezatna njegova uporaba u školstvu, državnim tijelima, ali tvrtkama, robnim deklaracijama, ugovorima, medijima i na javnim skupovima. Ovdje govorimo o standardu. S druge strane, država treba stvoriti poticajno okružje za zaštitu narječnih idioma. Treba podupirati, i financijski, udruge i tijela koja će zaštititi lokalno jezično bogatstvo.
Jezik predstavlja srce identiteta svake nacije. Jezik, kultura i identitet su ono što nas određuje. Bez zaštite jezika u pitanje dolazi opstanaka hrvatskog naroda.
