Crkvena sveta godina ima za cilj imati stvaran utjecaj – dati dodatno značenje svemu što Katolička crkva čini tijekom te godine. Jubilej nade stoga je poput svježeg mjeha u koji primamo izljev milosti koju Krist želi uliti u nas tijekom Velikog tjedna.
Bit nade, kako je naznačio sveti Pavao prvim kršćanima u Efezu, jest živjeti s Bogom u svijetu (Ef 2,14). Kada uistinu shvatimo da je Bog s nama – doista još uvijek s nama – cijeli se život mijenja.
Veliki tjedan poziv je da budemo blizu Isusu: da ga pratimo na Cvjetnicu u Jeruzalem, da s njim blagujemo Pashu koju je žarko želio blagovati s nama u Velikoj dvorani, da bdijemo s njim u molitvi u Getsemanskom vrtu, da poput njegove Majke stojimo s njim podno križa na Kalvariji, te da ga zatim susretnemo uskrsloga, dok s nama ponovno kroči kroz život, poput puta u Emaus.
Veliki tjedan povlaštena je prilika da ispitamo koliko uistinu živimo s Onim koji je preuzeo našu ljudsku narav kako bi ostao s nama – i u nama.
Katekizam Katoličke crkve nadu definira kao „teološku krjepost kojom želimo kraljevstvo nebesko i vječni život kao svoju sreću, pouzdajući se u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na vlastitu snagu, nego na pomoć milosti Duha Svetoga“ (br. 1817). To je bogata i duboka definicija koja nam pomaže razumjeti kako bismo trebali živjeti ne samo najsvetiji tjedan u godini, nego i cijeli život.
Nazvati nešto teološkom krjepošću znači priznati da je to dar izravno od Boga – sredstvo po kojem se povezujemo s Njime.
Ta stabilna moralna snaga, kaže Katekizam, najprije se očituje u povjerenju u Kristova obećanja. Dok duhovno ulazimo u zenit liturgijske godine, ulažemo svoj život u ono što je Isus više puta rekao svojim apostolima: da će biti izdan, predan vjerskim poglavarima, izrugan, razapet, ubijen – i da će treći dan uskrsnuti. Vjerujemo u starozavjetna proročanstva koja je ispunio. Vjerujemo i u njegove riječi da i mi, želimo li biti njegovi učenici, moramo se odreći samih sebe, svakodnevno uzeti svoj križ i slijediti ga.
Teološka krjepost nade također pokazuje ovisnost o Duhu Svetome, a ne o samopouzdanju. Kako molimo u Psalmu 1, proklet je onaj tko svoje krajnje povjerenje polaže u samoga sebe ili u ljudske moći. Oni pak koji se uzdaju u Boga, nalik su stablima zasađenima uz vodene tokove: lišće im ne vene i plodove donose u svoje vrijeme.
Jasnu ilustraciju te dvije vrste povjerenja nalazimo u ponašanju Petra, Jakova, Ivana i ostalih apostola. Njihovi su duhovi bili voljni, ali tijelo je bilo slabo. Tijekom Posljednje večere prosvjedovali su da nikada ne će izdati Isusa – pa čak ni po cijenu vlastitog života. Oslanjali su se na vlastitu snagu i odanost – i iznevjerili su. No nakon Pedesetnice, ispunjeni Duhom Svetim i oslonjeni na Njega, ostali su vjerni, čak i do mučeništva. Isti nas Duh želi osnažiti da ostanemo vjerni – ovaj Veliki tjedan i nadalje.
Nada je, ističe Katekizam, iznad svega želja za kraljevstvom nebeskim i vječnim životom. Tu vječnost možemo, u nekom zametnom obliku, već sada živjeti: jer vječni život – kako Isus kaže – jest poznavanje Boga Oca i Njega samoga (Iv 17,3), a kraljevstvo je Božje posvuda gdje Krist Kralj kraljuje – pa tako i na križu. Veliki tjedan osnažuje nas u toj spoznaji i zajedništvu te nam pomaže rasti u čežnji za vječnim ispunjenjem.
Veliki tjedan vrijeme je u kojem činimo vlastitom molitvu dobrog razbojnika na križu i otvaramo se Isusovoj ponudi raja. Priznajemo, kako pjevamo u Exultetu na uskrsnom bdijenju, da „naše rođenje ne bi bilo nikakav dobitak da nismo bili otkupljeni“, da Krist nije slomio „zatvorske rešetke smrti“ i „uskrsnuo kao pobjednik iz podzemlja“. To je vrijeme kada jasno vidimo bitku između dobra i zla, života i smrti, neba i pakla. To je također prilika za jačanje krjeposti nade koja nas pokreće prema vječnom životu – Kraljevstvu koje je Krist za nas otkupio.
Jubilej nade također nas želi osposobiti da ispunimo poziv svetog Petra: „Budite uvijek spremni dati odgovor svakomu tko zatraži obrazloženje nade koja je u vama“ (1 Pt 3,15). Veliki tjedan nas jača u tom svjedočanstvu. Gledamo, u potpunosti razotkriveno, koliko nas Bog ljubi – toliko da je poslao vlastitog Sina da umre za nas, kako ne bismo propali, nego imali život vječni (Iv 3,16). Njegovo uskrsnuće znak je pobjede života nad smrću, svetosti nad grijehom, svjetla nad tamom – ono je prvina svih onih koji će uskrsnuti (1 Kor 15,20).
Zato je kerigma, temeljni navještaj kršćanske vjere, uvijek sadržavala ono što slavimo u Velikom tjednu. Sveti Pavao to je sažeo ovim riječima: „Krist je umro za naše grijehe prema Pismima; bio je pokopan; uskrsnuo treći dan prema Pismima; i ukazao se Petru, potom Dvanaestorici, zatim više od pet stotina braće, potom Jakovu i na koncu i meni“ (1 Kor 15,3–8). Smisao tih spasonosnih događaja i ukazanja nakon uskrsnuća srž je kršćanske nade, života i evangelizacije. Smrt nema posljednju riječ – život i ljubav imaju. Zato je kršćanska nada utemeljena i razumna: ako ni smrt na križu nije mogla zadržati Isusa u grobu, zašto bismo se ičega bojali?
Tradicionalni simbol nade je sidro. Poslanica Hebrejima – produžena meditacija o onome što je Krist za nas postigao kao svećenik i žrtva u prvom Velikom tjednu – poziva nas da se „čvrsto držimo nade koja je pred nama“. Tu nadu naziva „sidrom duše, sigurnim i čvrstim, koje prodire do nutrine iza zastora, kamo je za nas ušao Isus kao preteča, postavši veliki svećenik zauvijek“ (Heb 6,18–20).
Veliki tjedan vrijeme je kada cijela Crkva – veliki zbor ribara ljudi u Petrovoj lađi – ne baca sidro u more, nego u Nebo, iza oblaka, gdje je Isus ušao da nam pripravi mjesto.
To sidro oblikom podsjeća na križ. Katolička tradicija stoljećima na Veliki petak kliče: Ave, o Crux, spes unica! – „Zdravo, Križu, jedina nado naša!“ To je naša jedina nada – jer bez onoga što je Krist postigao na križu, vječni život ne bi bio moguć. No, to je i naša jedina nada jer, ne uhvatimo li se za taj znak – ne podignemo li križ visoko, ne prigrlimo li Božju ljubav koju on objavljuje – izgubit ćemo život koji smo pozvani primiti.
Zato ulazimo u ove svete dane kao hodočasnici nade – što je i tema Jubileja.
Veliki tjedan doista je unutarnje hodočašće u kojem s Isusom ponovno prolazimo središnje događaje našega spasenja, dok nas On poziva da ga slijedimo kroz novu i vječnu Pashu – iz smrti u život, s ovoga svijeta na onaj budući.
Odgovorimo na milost Duha Svetoga – da se pouzdamo u Isusova obećanja i slijedimo ga izbliza na Križnom putu, jedinom putu prema ispunjenju naše velike nade.