Posljednjih je dana u Velikoj Britaniji u fokusu javnosti bila tema ograničenja prava na dječje doplatke za više od dvoje djece. Nakon što je stranka Reform najavila da bi ovaj limit trebalo ukinuti kako bi se olakšalo parovima da imaju djecu, i laburisti i konzervativci žurno su pokušali zauzeti stav.
Laburisti nisu isključili mogućnost ukidanja ograničenja, dok je Kemi Badenoch iz Konzervativne stranke rekla da joj se čini pravednim da postoji ograničenje od dvoje djece. No, rasprava o ovom pitanju potaknula je i val protuobiteljskih i protuživotnih komentara.
Česta je reakcija protivnika ukidanja ograničenja: „Ako si ne možeš priuštiti djecu, nemoj ih imati.“ Takav stav je hladan, okrutan i potpuno je suprotan katoličkom shvaćanju vrijednosti života. Kad se ide do kraja, taj argument zapravo odražava socioekonomsku eugeniku – protivljenje tome da siromašne obitelji imaju djecu.
Takav način razmišljanja ne pokazuje nikakvo poštovanje niti dostojanstvo prema obiteljima koje se trude, a koje s ljubavlju dočekuju djecu. „Ako si ne možeš priuštiti, nemoj imati“ zanemaruje radost i smisao koje djeca donose čak i u teškoćama. Djeca su, u svojoj biti, blagoslov. Donose sreću i bogatima i siromašnima. Kada je materijalno stanje već teško, život bez djece je još siromašniji i bez smisla. To ne znači da je rađanje u siromaštvu laka odluka, ali te obitelji zaslužuju podršku, a ne osudu.
Djeca uvijek donose troškove roditeljima i društvu – u zdravstvu, obrazovanju i socijalnoj skrbi. No, kroz svoj radni vijek ona će doprinositi gospodarstvu i pomoći u održavanju sustava koji brine o starijima.
Stav „ako si ne možeš priuštiti, nemoj imati“ suptilno se protivi katoličkim vrijednostima. U svojoj biti, to je pro-choice stav koji pretpostavlja da se svako dijete mora isplanirati. No što kada, unatoč pažljivom planiranju, dođe do začeća? Nije li društvena sigurnosna mreža znak da je društvo posvećeno podršci obitelji i ranjivima?
Realnost ljudske reprodukcije mnogo je slobodnija nego što nas to danasšnja kontracepcijska kultura uvjerava. Podatci iz 2018. govore da je 45 posto trudnoća i trećina rođenja bila „neplanirana“. Pobačaj već oduzima previše nerođenih života, a stav „ako si ne možeš priuštiti, nemoj imati“ samo bi taj broj povećao.
Kemi Badenoch je za GB News rekla: „Nije fer dopustiti nekima da ostvaruju sve više prava na doplatke za beskonačan broj djece koje si ne mogu priuštiti, dok drugi ljudi nemaju djecu ili čekaju duže jer si ne mogu priuštiti stabilno okruženje.“
Umjesto da širimo stav da djecu treba imati samo ako je bankovni račun u plusu, trebali bismo graditi kulturu koja potiče osnivanje obitelji i veće obitelji, svjesni troškova koje to može imati za državu. Prepreke za novi baby boom treba ukloniti, a ne dodatno jačati.
Radije bih živio u društvu koje misli: „Ako želiš djecu, pomoći ćemo ti ih priuštiti“, nego u onom koje se zadovoljno gleda kako izumire jer smatra da su djeca luksuz rezerviran samo za imućnije. Ako nekoliko funti iz državnog proračuna može pomoći da se više parova odluči za djecu, to mi se čini kao dobro uložen novac.