U Sjedinjenim Državama tragično je skončao Charlie Kirk, poznati konzervativni komentator i osnivač organizacije Turning Point USA. Bio je dosljedan protivnik pobačaja i zagovornik tradicionalnih obiteljskih vrijednosti. Na javnim raspravama i sveučilišnim tribinama neumorno se suprotstavljao ljevičarskim dogmama, uvijek koristeći argument i zdrav razum. Suprotne strane je pobjeđivao jasnoćom i logikom, ali ih nikada nije ponižavao ili dehumanizirao. Bio je vjernik, suprug i otac dvoje male djece.
Bistrina uma, dar govora, duhovna dubina i oslanjanje na zdravorazumske činjenice činili su ga gotovo nepobjedivim u polemikama – suparnike je razoružavao i ostavljao bez stvarnih odgovora. Upravo to je ono što mu je donijelo simpatije milijuna mladih, ali i mržnju ideoloških protivnika.
Kirk je svojim javnim djelovanjem neprestano razgolićivao ispraznost i unutarnje proturječje „woke“ agende. A kada se pokaže da fraze više ne mogu prikriti golu istinu, onda – umjesto argumenata – dolazi do primjene sile. Upravo zato se može reći da kada „woke“ diskurs izgubi svaku podlogu, na scenu stupa metak.
Od etikete do podsmijeha
Umjesto izraza žaljenja zbog gubitka života, mainstream mediji su požurili podsjetiti kako je Kirk bio „ekstremni desničar“ i „Trumpov saveznik“. Kao da se time implicitno želi poručiti da njegova smrt nije istinska tragedija. U prvom planu nije činjenica da je iza sebe ostavio mladu obitelj, nego isključivo njegova ideološka etiketa.
Još je poraznija bila reakcija na društvenim mrežama: mnoštvo „ha-ha“ oznaka i poruga pod vijestima o ubojstvu. Ljudi su se smijali smrti supruga i oca. Takav odnos prema tuđem životu zorno pokazuje koliko je naša civilizacija moralno otupjela.
U tome se posebno istaknuo i pjevač Marko Bošnjak, koji je nizom objava ismijavao Kirkovu smrt, sugerirajući da je bila očekivana i zaslužena. Kada se smrt čovjeka, bez obzira na stavove koje zastupa, pretvori u predmet ironije i podsmijeha – to više nije politička rasprava nego primjer najgore moguće dehumanizacije.
Bitka koja nadilazi politiku
Charlie Kirk zaslužuje da ga se pamti ne samo kao političkog aktivista, nego i kao čovjeka koji je svjedočio da je moguće ustrajati na istini u vremenu koje tu istinu proglašava opasnom. Njegovo ubojstvo ne može se tumačiti samo kao izolirani čin, nego kao odraz šire borbe: vječne borbe dobra i zla.
Nije slučajno da su mete upravo oni koji se zauzimaju za nerođene, za obitelj i za vjeru. Zlo uvijek udara najjače na one koji mu stoje na putu. Kirkova smrt pokazuje da se kulturni i ideološki sukobi više ne vode samo riječima i raspravama, nego da prelaze u sferu fizičkog nasilja.
Američko društvo već dugo nosi u sebi duboke podjele, a ne mali broj analitičara govori da se radi o obliku latentnog građanskog rata. Ubojstvo Kirka, kao i reakcije koje su ga pratile, mogu biti znak da to tinjanje prelazi u otvoren plamen. Jer kad ubojstvo političkog neistomišljenika prestaje biti osuda, a postaje povod za šalu, tada je društvo izgubilo osnovu zajedničkog života.