Nakon što je duboko potonuo u očaj zbog svoje prošlosti sotonista, sveti Bartolo Longo posvetio je život širenju pobožnosti prema krunici. Osnovao je bratovštinu krunice i pomogao preobraziti grad Pompeje, pretvorivši ga u središte marijanske pobožnosti.
Sveti Bartolo Longo, nekadašnji sotonist, kanoniziran je u nedjelju od pape Lava XIV., zajedno sa šest drugih svetaca.
Njegov životni put posebno je dojmljiv u današnjem vremenu, kada ponovno raste zanimanje za okultno i čarobnjaštvo – baš kao u Italiji 1860-ih, kad je Longo bio mladi student. Iako je potekao iz pobožne katoličke obitelji, tijekom studija prava na Sveučilištu u Napulju našao se pod snažnim utjecajem antikatoličkog ozračja koje je odražavalo tadašnje društveno-političke promjene u zemlji.
U razdoblju talijanskog ujedinjenja djelovali su izrazito antiklerikalni slobodni zidari, poput generala Giuseppea Garibaldija i Giuseppea Mazzinija, koji su željeli ukinuti papinstvo. Longovi profesori dijelili su ta stajališta i prenosili ih svojim studentima.
U isto vrijeme cvjetao je i interes za spiritizam i okultizam. Mnogi studenti sudjelovali su u javnim prosvjedima protiv Pape, posjećivali napuljske medije i eksperimentirali s čarobnjaštvom. Longo je otišao korak dalje – postao je svećenik sotonističkog kulta. Kasnije je svjedočio da je tijekom svoje „ređenja“ predao dušu „duhu“ koji se očitovao kroz huleće krikove i podrhtavanje zidova.
Put obraćenja
Dugo je javno ismijavao Katoličku crkvu i nagovarao druge da je napuste, no ubrzo su ga počeli progoniti tjeskoba, depresija i vizije demonskog karaktera. Na dnu očaja čuo je glas pokojnog oca koji ga je pozivao: „Vrati se Bogu!“
Tada mu je pomogao prijatelj profesor koji ga je povezao s dominikancem, ocem Albertom Radenteom. Nakon ispovijedi Longo se potpuno odrekao sotonizma te 1871. pristupio Trećem redu sv. Dominika, kao čin zadovoljštine za svoje grijehe. Na jednom spiritističkom sastanku javno je podigao medaljon Blažene Djevice i izjavio: „Odričem se spiritizma jer je to samo mreža zabluda i laži.“
Misija u Pompejima
Tijekom boravka u Pompejima, gdje je radio kao odvjetnik, Bartolo je bio šokiran neznanjem i praznovjerjem tamošnjeg puka. „Njihova je vjera bila mješavina praznovjerja i narodnih običaja, a ne istinsko štovanje Boga“, zapisao je.
Mučen očajem zbog prošlosti, osjetio je poziv koji će mu dati novi smisao života. Prisjetio se riječi svog ispovjednika, fra Alberta, i navodne poruke Blažene Djevice Marije: „Ako želiš spasenje, širi krunicu. To je moje obećanje.“ Tada je kleknuo i obećao: „Ne ću napustiti ovu dolinu dok ne proširim pobožnost krunice.“
Obnova crkve i čudesna slika Gospe od Pompeja
Uz pomoć grofice Mariane di Fusco osnovao je bratovštinu krunice i obnovio zapuštenu crkvicu u Pompejima. Kupio je staru, oštećenu sliku Gospe od Krunice, koja je nakon restauracije postavljena u crkvi. Gotovo odmah su počela izvješća o čudesnim uslišanjima.
Najpoznatije je ozdravljenje djevojčice Fortune Agrelli iz Napulja, koja je bolovala od neizlječive bolesti. Nakon devetnica krunice ukazala joj se Gospa s Djetetom Isusom, predstavivši se kao „Kraljica krunice“, i poručila da će svatko tko moli tri devetnice u nakanu i tri u zahvalnost zadobiti milosti koje traži. Fortuna je doista ozdravila.
Apostol Krunice
Bartolo Longo posvetio je ostatak života evangelizaciji i katehezi. Pisao je knjige i brošure, držao predavanja i osnovao karitativne ustanove: sirotište, zanatsku školu i redovničku zajednicu sestara.
Godine 1876. započeo je gradnju veće crkve, koja je kasnije postala Bazilika Blažene Djevice Marije od Krunice u Pompejima – danas jedno od najvažnijih marijanskih svetišta u Italiji.
Na samrti je molio krunicu zajedno s djecom koju je odgajao. Njegove posljednje riječi bile su: „Jedina mi je želja vidjeti Mariju, koja me spasila i izbavit će me iz kandži sotone.“
Nasljeđe i kanonizacija
Proces Longove kanonizacije započeo je 1947., a blaženim ga je 1980. proglasio sveti Ivan Pavao II., koji ga je nazvao „Apostolom krunice“. U veljači 2025. papa Franjo odobrio je odluku Kongregacije za kauze svetaca o njegovoj kanonizaciji.
Papa Lav XIV. ga je svečano proglasio svetim, zajedno s još šestero svetaca, među kojima su i laik-katehist iz Papue Nove Gvineje, nadbiskup ubijen u armenskom genocidu, „liječnik siromaha“ iz Venezuele te tri redovnice posvećene skrbi za siromašne i bolesne.