„Post je stoljećima određivao ritam prehrane u razdoblju koje je prethodilo Božiću. Da smo živjeli prije nekoliko stotina godina, upravo bismo se nalazili usred vrlo konkretnog, premda vremenski promjenjivog, posta“, kaže prof. Jarosław Dumanowski, povjesničar kulture prehrane, u razgovoru za PAP. I advent i sam Badnjak nekoć su bili znatno stroži nego danas.
Danas je advent uglavnom obilježen „blagdanskom“ atmosferom kupovine, kuhanja i pospremanja. Iako je riječ o vremenu radosnog iščekivanja, on je i dalje pokorničko razdoblje. Kako ističe prof. Dumanowski, u prošlosti je advent bio daleko zahtjevniji.
„Post je kroz stoljeća određivao način prehrane uoči Božića. Da živimo prije nekoliko stotina godina, nalazili bismo se u jasno propisanom postnom razdoblju, iako se ono kroz vrijeme mijenjalo. Advent dugo nije bio strog poput korizme, ali je imao posebne dane – takozvane suhe dane: srijedu, petak i subotu nakon blagdana svete Lucije. Tada je vrijedio vrlo strogi post“, objašnjava povjesničar.
Postni karakter imao je i sam Badnjak. Zanimljivo je da je vigilia izvorno opći naziv za dan posta uoči važnijih crkvenih blagdana. Nekada je takvih dana bilo znatno više, no reforma liturgijskog kalendara iz 1960. godine ukinula je neke od njih, a ona iz 1969. gotovo je u potpunosti uklonila viglije.
„Nekada su viglije bile brojne: imale su ih ne samo Božić, nego i marijanski blagdani, blagdani apostola te lokalnih zaštitnika. U sve te dane trebalo je strogo postiti. To je bio kršćanski običaj, ponajprije katolički i pravoslavni – protestanti su kvalitativni post u velikoj mjeri odbacili“, ističe prof. Dumanowski.
Kako je izgledao nekadašnji post? U početku se, objašnjava sugovornik PAP-a, sastojao od potpunog neuzimanja hrane od jutra do večeri, kako bi se nasljedovalo Krista koji je postio četrdeset dana i četrdeset noći (kvantitativni post). S vremenom se razvio u kvalitativni post, odnosno uzdržavanje od mesa i proizvoda životinjskog podrijetla, poput jaja ili vrhnja.
Takav je post bio lakše provodiv na području Sredozemlja, gdje se jelo mnogo ribe, morskih plodova i povrća. Za stanovnike sjevera Europe, kao i za siromašnije slojeve, bio je znatno zahtjevniji.
„Za siromašne, koji ionako rijetko jedu meso, odricanje od žlice maslaca ili masti bilo je osobito bolno“, napominje stručnjak.
Uzimajući u obzir stare postne propise, jasno se vidi kako se oblikovao jelovnik badnjačke večere u Poljskoj. Činila su ga ponajprije seljačka jela, pripremljena od namirnica „s polja i iz šume“. Osim crvenog ciklinog boršča, prof. Dumanowski navodi kiseli kupus, grašak, mak i gljive.
Na badnjačkom stolu oduvijek su vladale ribe.
„Riba je stoljećima bila temelj badnjačke večere, mnogo prije nego što je šaran postao njezin simbol. Upravo su ribe omogućavale pomirenje posta i svečanosti. Štoviše, imale su ne samo religijski, nego i prestižni status, njihova raznolikost i način posluživanja jasno su razlikovali stolove bogatih i siromašnih“, ističe sugovornik PAP-a.
Stručnjak naglašava da je nekadašnji Badnjak bio daleko restriktivniji nego danas. Bili su zabranjeni svi proizvodi životinjskog podrijetla, poput jaja, maslaca ili vrhnja, zbog čega je čak i žuta boja kolača dolazila ne od jaja, nego od meda. Mesna jela bila su dopuštena tek nakon ponoćne mise, polnoćke.
Prof. Dumanowski zaključuje da je Badnjak bio pokušaj pomirenja suprotnosti: posta i slavlja, odricanja i obilja, tradicije i kulinarske mašte.
„To nije bila ‘simbolična’ večera, nego ritual golemog religijskog, društvenog i kulturnog značenja, koji je na jednu večer dopuštao zaustaviti vrijeme i posegnuti za vrlo starim okusima“, naglašava povjesničar.