Liturgijski spomen mučeništva svetoga Stjepana naizgled stoji u suprotnosti s radošću Božića. Uostalom, za blagdane smo se pripremali cijelim došašćem, prethodila im je badnja večer, a mnogi su sudjelovali i na polnoćki – sve kako bismo se radovali rođenju Boga-Čovjeka. Ipak, već sljedećega dana Crkva kao da skreće pogled s betlehemskih jaslica kako bi razmatrala kamenovanje sv. Stjepana. Je li spomen Prvomučenika toga dana tek slučajnost ili, naprotiv, nosi dublje značenje?
Sveti Stjepan bio je prvi mučenik koji je položio život za vjeru u Krista. U to je vrijeme Crkva bila „novorođena“ jer ju je Krist utemeljio tek nedugo prije. Smještanje spomena svetoga đakona upravo u božićnu osminu simbolički povezuje Kristovo rođenje s rođenjem Crkve. Kako ističe vlč. Aaron B. Huberfeld, spomeni pojedinih svetaca u božićnoj osmini imaju drevnu tradiciju. Prva tri dana božićne osmine slave se od najstarijih vremena i pobožno se nazivaju Trojicom suputnika. Započinje se sa sv. Stjepanom, ubijenim po nalogu Savla iz Tarza, čije će se obraćenje slaviti mjesec dana kasnije. Stjepan je bio mučenik loquendo et moriendo – riječju i smrću. Sljedećega se dana Crkva vraća bijeloj liturgijskoj boji, jer je sv. Ivan jedini apostol koji se ne slavi u crvenom. Bio je jedini apostol koji nije napustio svoga Spasitelja na Kalvariji te je postao mučenik loquendo sed non moriendo – riječju, ali ne smrću, jer je čudesno spašen od pogubljenja i život završio u miru na Patmosu. Dana 28. prosinca slavi se blagdan Svetih nevinih mučenika, betlehemske dječice koja su Kristu svjedočila non loquendo, sed moriendo – ne riječima, nego smrću, jer ih je dao pogubiti Herod, bojeći se da je među njima novorođeni Kralj.
Smještaj sv. Stjepana u liturgijski kalendar neposredno nakon Božića ima i dublje teološko značenje, koje se razotkriva u njegovu govoru pred Sinedrijem. U tom govoru Stjepan izlaže gotovo cijelu povijest spasenja, počevši od starozavjetnih patrijarha – Abrahama, Izaka, Jakova i Mojsija. Upravo se u njihovim životima nalaze jasne najave obećanoga Mesije koji je trebao izbaviti svoj narod.
Abraham se nije kolebao prinijeti vlastitoga sina na žrtvu kako bi ispunio Božju zapovijed. Sličnost s Bogom Ocem koji daruje svoga Sina za otkupljenje svijeta nameće se sama po sebi. „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16). Tu simbolika ne prestaje. Izak, koji se penjao na goru noseći drva vlastite žrtve, predoznačuje Krista koji tisućama godina kasnije nosi drvo križa na Kalvariju. Obojica su smrti izmakla: Izak je bio pošteđen, a Krist je, premda je umro, iz smrti izišao kao pobjednik.
Snažan mesijanski pralik nalazi se i u liku Josipa, kojega su vlastita braća prodala Egipćanima. Iz tog je zla Bog izveo dobro jer je Josip kasnije spasio svoju braću od gladi. Na sličan je način Krist bio izdan od vlastitoga naroda i prodan za trideset srebrnika, ali je upravo Njegova smrt postala sredstvo oslobođenja čovječanstva od grijeha.
Najviše mesijanskih proročkih slika nalazimo u životu Mojsija. Čudesni prijelaz preko Crvenoga mora Crkva vidi kao predoznačenje Kristova vazmenog prijelaza iz smrti u život, zbog čega se taj odlomak čita u Vazmenom bdjenju. Mojsije je Izabranome narodu predao Zakon, dok Krist daruje zakon Novoga saveza, i to kao sam Bog – njegov autor. U pustinji Bog hrani narod manom, kao što će kasnije hraniti vjernike Tijelom i Krvlju svoga Sina. Mjedena zmija uzdignuta u pustinji predoznačuje Krista uzdignuta na križu koji donosi izbavljenje od vječne smrti. Napokon, sam Mojsije naviješta dolazak Mesije riječima: „Proroka poput mene podići će vam Gospodin, Bog vaš, između vaše braće“ (Pnz 18,15).
Povijest Staroga zavjeta pokazuje da su Božji poslanici često bili odbacivani. Josip je prodan, Mojsije progonjen, a vlastiti ga je narod u pustinji iznevjerio unatoč čudesima kojima je svjedočio. Umjesto da štuju Boga koji ih je izbavio, Izraelci su načinili zlatno tele.
Na isti je način Krist bio odbačen i pogubljen od vlastitoga naroda, usprkos čudesima i uskrišenjima koja je učinio. Upravo je to Stjepan predbacio članovima Sinedrija, uspoređujući ih s progoniteljima proroka. „Kojega od proroka nisu progonili vaši oci? Pobijali su one koji su naviještali dolazak Pravednika, a vi ste ga sada izdali i ubili“ (Dj 7,52–53). Te su riječi izazvale bijes, koji je završio kamenovanjem Prvomučenika. Razlog njegove smrti bila je vjera u Krista kao ispunjenje starozavjetnih pralikâ.
Stjepanov govor dogodio se nedugo nakon Kristova uzašašća. U njemu je jasno pokazao da je Isus Krist dugoočekivani Mesija i ispunjenje Božjih obećanja. Smještajući spomen sv. Stjepana u božićnu osminu, Crkva želi naglasiti da se upravo u betlehemskome Djetetu ispunila cijela povijest spasenja.
Crvena liturgijska boja 26. prosinca i izvještaj o kamenovanju sv. Stjepana naizgled su u suprotnosti s radosnim božićnim vremenom. U stvarnosti, taj blagdan produbljuje razumijevanje otajstva Utjelovljenja. Stjepan je prvi položio život za vjeru u božanstvo betlehemskoga Djeteta i, kako bilježi sv. Luka, čak i u času mučeništva ispovjedio je vjeru riječima: „Vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu“ (Dj 7,56).