Prije dvadeset godina objavio sam malu knjigu Kocka i katedrala: Europa, Amerika i politika bez Boga. Knjiga je doživjela solidan uspjeh, prevedena je na francuski, španjolski, poljski, talijanski, portugalski i mađarski jezik te je proglašena bestselerom časopisa Foreign Affairs.
U njoj sam tvrdio da Europa prolazi kroz krizu „civilizacijskog morala“, vidljivu u sklerotičnim državnim birokracijama, nespremnosti da se primjereno pridonese obrani Zapada, raznim oblicima onoga što danas nazivamo wokeizmom te u kolapsu nataliteta – svjesnom odbijanju stvaranja ljudske budućnosti u njezinu najosnovnijem smislu, rađanjem novih naraštaja.
Nisam bio jedini koji je u to vrijeme uočavao te probleme.
U svojoj apostolskoj pobudnici iz 2003. godine Ecclesia in Europa (Crkva u Europi) papa Ivan Pavao II. iznio je slične zabrinutosti. Govorio je o Europi obilježenoj „strahom od budućnosti“, „unutarnjom prazninom koja zahvaća mnoge“, „raširenom egzistencijalnom rascjepkanošću praćenom osjećajem usamljenosti“, slabljenjem samog pojma obitelji, sebičnošću koja zatvara pojedince i skupine u same sebe te rastućim zanemarivanjem etike uz opsesivnu zaokupljenost osobnim interesima i povlasticama, što vodi smanjenju broja rođenih.
Ni Papina zapažanja ni moja nisu bila izrečena s gnjevom, a još manje s prijezirom. On je bio Europljanin; ja sam tada, kao i danas, vjerovao da je Amerika Europa presađena na drugo tlo. Obojica smo pisali iz ljubavi i zabrinutosti.
Upravo je to ključna razlika između onoga što sam napisao u Kocki i katedrali, onoga što je Ivan Pavao II. napisao u Ecclesia in Europa i tvrdnje iz nedavno objavljene Nacionalne sigurnosne strategije (NSS) Sjedinjenih Američkih Država, prema kojoj se Europa suočava s opasnošću „civilizacijskog brisanja“.
Demografska se situacija u Europi, bez sumnje, dodatno pogoršala od vremena kada smo Papa i ja pisali. Prazninu nastalu europskom samonametnutom masovnom neplodnošću ispunili su veliki migracijski valovi iz posve drukčijeg civilizacijskog kruga – često ljudi koji Zapad preziru, iako u njemu traže utočište od propalih država iz kojih dolaze. Koliko god jezik NSS-a bio oštar, nije posve pretjerano kada se tvrdi da će Europa, nastave li se sadašnji trendovi, „za dvadeset godina ili manje postati neprepoznatljiva“.
U nekim je dijelovima to već slučaj.
Moja se glavna zamjerka NSS-u ne odnosi na ton, nego na sadržaj: dokument ne ulazi dovoljno duboko u korijene europske krize 21. stoljeća te pokazuje zabrinjavajuću ravnodušnost prema brutalnom neoimperijalizmu Rusije Vladimira Putina.
Posuđujući izraz Leona Kassa, u srcu Europe zjapi „rupa veličine Boga“, nastala stoljećima sekularizma – ali, treba priznati, i zbog neuspjeha velikog dijela europskog katolicizma da prihvati Novu evangelizaciju i ozbiljno pristupi ponovnoj evangelizaciji (ili, u mnogim slučajevima, prvoj evangelizaciji) povijesnog središta kršćanstva.
„Razvodnjeni katolicizam“, koji oponaša sekularistički duh vremena, njegovu dekadentnu kulturu i woke politiku, ne može biti odgovor na europsku krizu civilizacijskog morala niti na njezino demografsko samouništenje.
Dokle god kritična masa Europljana ne shvati da woke-sekularizam ne može pružiti čvrste kulturne temelje ni samoupravnim državama ni Europskoj uniji, Europa će i dalje besciljno lutati u potrazi za budućnošću. Pomoći u stvaranju te kritične mase danas je temeljna zadaća Crkve u Europi – ne kroz stranačku politiku, nego naviještanjem Isusa Krista kao odgovora na pitanje koje je svaki ljudski život.
Vrijeme je da Europa prestane klečati pred francuskom laïcité i njezinim razornim posljedicama za dušu pojedinca, kulturu i javni život. Oslobodi li se te nedostojne navike, Europa bi mogla imati budućnost dostojnu svoje civilizacijske baštine.
Što se tiče Rusije, teško je razumjeti što NSS podrazumijeva pod ponovnim uspostavljanjem „strateške stabilnosti“ s državom pod vlašću cara Putina. Na pragu četvrte obljetnice ruske barbarske invazije na suverenu europsku državu – osvajačkog rata vođenog uz kršenje svih zamislivih međunarodnih normi civiliziranog ponašanja – kako itko ozbiljan može zamisliti „stratešku stabilnost“ s Rusijom kojom vlada čovjek koji je jasno dao do znanja da ga stabilnost ne zanima, nego upravo suprotno: rušenje povijesne presude Hladnog rata i obnova Staljinovih unutarnjih i vanjskih imperija?
Napokon, izostanak bilo kakvog spomena obrane i promicanja ljudskih prava kao cilja američke vanjske politike čini novu NSS slabim pozivom na obnovu moralne jasnoće i svrhe Zapada. To je ujedno i odustajanje od sposobnosti Sjedinjenih Država za moralno vodstvo u svjetskim poslovima.
No to je, na žalost, ono što se događa kada se strategija zamijeni „poslovnom prilikom“.