Pokušaji prilagodbe kršćanske poruke suvremenim društvenim trendovima doveli su do osiromašenja religijskog života i slabljenja identiteta Katoličke crkve u Nizozemskoj. Takvu dijagnozu iznio je biskup Robertus Mutsaerts, istaknuvši da su ključni uzroci krize pogrješna interpretacija reformi Drugog vatikanskog koncila i nametanje vlastite vizije Crkve od dijela hijerarhije.
Danas tek oko 2 posto nizozemskih katolika sudjeluje na nedjeljnoj misi, dok je nekada u pojedinim dijelovima zemlje taj udio dosezao čak 96 posto.
Biskup Mutsaerts podsjeća kako je Crkva u Nizozemskoj nekoć bila iznimno snažna. U vrijeme njegove mladosti, u biskupijama poput ‘s-Hertogenbosch gotovo se cjelokupno stanovništvo identificiralo kao katoličko, a vjerska praksa bila je sastavni dio svakodnevice. No, nakon Drugog vatikanskog koncila uslijedila je nagla i duboka promjena. Crkva koja je nekoć bila „najposlušniji učenik“ postala je, prema njegovim riječima, jedna od najbuntovnijih – odlučna u provođenju radikalnih reformi. Rezultat nije bila obnova, nego naglo slabljenje: sakramentalni život u kratkom je vremenu drastično oslabio.
Prema riječima biskupa, problem nije bio samo pastoralne naravi, nego i duboko kulturološki. Mnogi su unutar Crkve prigrlili ideale šezdesetih godina, uključujući tzv. seksualnu revoluciju i odbacivanje autoriteta, nastojeći kršćanstvo prilagoditi tadašnjem duhu vremena. U tom kontekstu nastao je i tzv. „Nizozemski katekizam“, koji je sadržavao nejasne formulacije o ključnim pitanjima vjere i Kristove osobe, dok su progresivni teolozi stekli snažan utjecaj. Liturgija je, dodaje Mutsaerts, bila podvrgnuta stalnim promjenama koje opisuje kao „katastrofalne“, osobito zbog narušavanja osjećaja svetoga.
Prijelomni trenutak, ističe, bio je napuštanje jasnog nauka. „Počelo se relativizirati objektivnu istinu i to je bio temeljni problem“, naglašava. Kao primjer navodi kardinala Bernardusa Alfrinka, tadašnjeg nadbiskupa Utrechta, koji se zalagao za ukidanje obveznog svećeničkog celibata i druge reforme koje nisu bile u skladu s crkvenim naukom. Iako je Pavao VI. intervenirao, posljedice su već bile vidljive. „Broj vjernika koji su pristupali ispovijedi pao je s 90 na manje od 10 posto u samo dvije godine“, ističe Mutsaerts.
Zaključuje kako je pokušaj da se Crkva učini prihvatljivijom društvu imao suprotan učinak: „Htjeli smo udovoljiti društvu i izgubili smo vlastiti identitet.“ Upozorava i na sličnosti s aktualnim procesima u Njemačkoj, smatrajući da tzv. sinodalni put ponavlja obrasce koji su već doveli do slabljenja Crkve u Nizozemskoj.
Unatoč svemu, Mutsaerts ne isključuje mogućnost obnove. Ističe da je nakon desetljeća krize došlo do određenih promjena, dijelom zahvaljujući imenovanju biskupa s čvršćim doktrinarnim stavovima. Među njima je i kardinal Willem Eijk, poznat po obrani tradicionalnog crkvenog nauka o braku i seksualnosti.
„Mladi se, što je nevjerojatno, ponovno pojavljuju u našim crkvama. Brojevi su mali, ali nešto se događa“, kaže Mutsaerts, dodajući kako su među novim vjernicima često srednjoškolci, osobito mladići. Prema njegovim riječima, nakon dosegnutog dna, Crkva u Nizozemskoj možda polako ulazi u novo razdoblje oporavka.
