Najnoviju pošast okružuje aura tajnovitosti, još uvijek ne znamo podrijetlo virusa niti imamo vjerodostojne podatke o njegovom širenju i mogućim posljedicama. Ono što, doduše, znamo je da su pandemije kroz povijest bile smatrane Božjim kaznama te da je Crkva kao jedini lijek propisivala molitvu i pokoru.
Dogodilo se to u Rimu 590. godine, kada je Grgur iz patricijske obitelji Anicijevaca izabran za papu, uzevši ime Grgur I. (540-604.). Italiju su opustošile bolest, glad, društvena previranja i razorni val Lombarda. Između 589. i doživjeli su ovu epidemiju kao Božju kaznu za iskvarenost grada.
Prva žrtva kuge u Rimu bio je papa Pelagije II., koji je umro 590. te je zakopan u Bazilici sv. Petra. Svećenstvo i rimski Senat za njegova su nasljednika izabrali Grgura, koji je po završetku službe gradskog prefekta živio u redovničkoj ćeliji na Monteceliu. Nakon ustoličenja, 3. listopada 590., odmah se uhvatio u koštac s problemom kuge.
Jedan drugi Grgur, onaj iz Toursa, suvremenik i kroničar onodobnih zbivanja, u djelu „Historiae Francorum” („Povijest Franaka”), opisuje kako je papa prilikom upečatljive propovijedi u crkvi sv. Sabine, pozvao Rimljane da se ugledaju na primjer stanovnika Ninive – u kajanju i pokori:
„Pogledajte oko sebe: evo mača Božjega gnjeva zavitlanog nad čitavim stanovništvom. Iznenadna smrt grabi nas s ovoga svijeta, dajući nam rijetko i trenutak vremena, a ovoga časa, o – mnogi li su preuzeti zlom – posvuda oko nas – a ni ne pomišljaju na pokoru.“
Papa je zatim potaknuo sve da dignu pogled prema Bogu, Onome koji dopušta tako tešku kaznu kako bi ispravio svoju djecu. Kako bi ublažio Božji gnjev, papa je naredio „sedmerostruku litaniju“, odnosno procesiju cijelog stanovništva Rima, podijeljenog po spolu, dobi i zdravstvenom stanju u sedam povorki. Procesija se iz raznih rimskih crkava kretala prema vatikanskoj bazilici, pjevajući litanije cijelim putem.
Iz ovog događaja potječu najznačajnije crkvene litanije, tzv. rogacije (lat. rogatio – molba), u kojima se molimo Bogu da nas zaštiti od svih nevolja. Sedam povorki prolazilo je među građevinama drevnoga Rima, bosih nogu, sporim tempom i glava posutih pepelom. Dok je mnoštvo u grobnoj tišini koračalo gradom, pošast je u svom punom jeku pokosila osamdeset ljudi, koji su u razdoblju od sat vremena beživotno pali na tlo. No, Grgur nije ni trenutka prestao poticati ljude na nastavak molitve te je ustrajao na tome da se prikaz Djevice Marije, koji je naslikao sv. Luka i koji se držao u bazilici Svete Marije Velike, iznese na čelo procesije.
Jedan drugi izvor – zbirka crkvenih običaja iz prvih stoljeća kršćanstva „Zlatna legenda” Jacobusa de Voragina, opisuje kako je, prolaskom Marijine slike zrak postajao zdraviji i čišći, a okuženi zrak nestao kao da nije mogao podnijeti njezino prisutstvo. Stigavši do mosta koji je povezivao grad s mauzolejom cara Hadrijana, iznenada se začuo anđeoski zbor kako pjeva: „Kraljice neba, raduj se, aleluja – Jer koga si dostojna bila nositi, aleluja – Uskrsnu kako je rekao, aleluja!“.
Grgur je na to iz svega glasa odgo- vorio: „Moli za nas Boga, aleluja“. Tako je nastala antifona „Kraljice neba, raduj se!“, kojom Crkva u Uskrsno vrijeme pozdravlja Mariju Kraljicu za Uskrsnuće Spasiteljevo.
Po završetku pjesme, anđeli su utihnuli okruživši sliku Gospe, a Grgur podigao pogled prema tvrđavi: „Tada Grgur ugleda nad tvrđavom anđela Gospodnjeg koji obrisavši krv, vraća mač u korice: i shvatiše Grgur da kuga prestade te da je svršeno. Dakle, od toga vremena nadalje ta tvrđava bijaše zvana tvrđavom anđeoskom.“
Papa Grgur I. proglašen je svetim, imenovan crkvenim naučiteljem i zapamćen kao Veliki. Nakon njegove smrti Rimljani su Hadrijanov mauzolej prozvali „Anđeoska tvrđava” i kako bi obilježili čudo, na vrh tvrđave postavili kip sv. Mihaela, zapovjednika nebeske vojske, koji vraća mač u korice. Do dana današnjega, u Kapitolskom muzeju čuva se kamen kružnog oblika s otiscima nogu, koje je, prema predaji, Arkanđeo ostavio kada je stao i navijestio kraj kuge.
Bitno je napomenuti da, u slučaju da je Arkanđeo, potaknut molitvama pape Grgura, vratio mač u korice, znači da je mač uistinu bio izvađen iz korica kao kazna za grijehe rimskoga naroda.
Anđeli su, zapravo, izvršitelji Božje kazne nad ljudima, kao što nas podsjeća Treća fatimska tajna, pozivajući na pokoru: „Anđeo s gorućim mačem u lijevoj ruci, isijavajući plamene jezičke koji su izgledali kao da će zapaliti čitav svijet, a koji ugasnuše dotaknuvši sjaj koji je izlazio iz desne ruke naše Gospe, te je anđeo, uperivši na zemlju svojom desnom rukom, iz svega glasa kriknuo: ‘Pokora, pokora, pokora!’“
Je li širenje koronavirusa na neki način povezano s viđenjem Treće fatimske tajne?
Vrijeme će pokazati. Ipak, poziv na pokoru od najveće je hitnosti u našemu dobu i od najveće važnosti za naše spasenje u vremenu i vječnosti. Riječi sv. Grgura Velikog ponovno odzvanjaju u našim srcima:
„Što možemo reći o užasima kojima svjedočimo ako ne da najavljuju nadolazeći gnjev? Pomno razmišljajte, najdraža braćo, o tome danu, popravljajte svoje živote, mijenjajte navike, porazite sa svom svojom snagom zle napasti, suzama kaznite počinjene grijehe“.
Ove su riječi danas potrebne Crkvi koja se čini istom kakvom ju je sv. Grgur opisao u svoje vrijeme: kao prastari brod, strašno izubijan, s trulim daskama, udaran valovima posvuda, svakodnevno potresan silovitom olujom, koja navješćuje brodolom.
Tada je Božja Providnost pozvala kormilara, koji je, po riječima pape sv. Pija X., uplovio brodom u luku, ali i osigurao brod od oluja koje dolaze (Enciklika Jucunda sane, 1904.).
Izvor: rorate-coeli.blogspot.com