Danas donosimo odlomak iz knjige o životu Benedikta XVI. (A Life: Volume Two), u kojoj on biografu Peteru Seewaldu pripovijeda što se često događalo, čak i tijekom velikih desetljeća papinstva svetog Ivana Pavla II.: „Kada god sam 80-ih i 90-ih otišao u Njemačku znao sam pitanja unaprijed. Radilo se o ređenju žena, kontracepciji, pobačaju i sličnim problemima koji su se neprestano ponavljali“.
Neke stvari nikad se ne mijenjaju. Sama njemačka sinoda svjedoči tome, ali fenomen se sada proteže daleko izvan Njemačke. Benediktova vlastita veličina pokazuje se u njegovom odbijanju da samo prihvati situaciju: „Ako dopustimo da nas uhvate ove rasprave, onda se Crkva fiksira na samo mali broj pravila ili zabrana. Stojimo kao moralisti s nekoliko staromodnih pogleda, a prava veličina vjere se uopće ne vidi“.
Riječi koje je vrlo vrijedno imati na umu sada kada je papa Franjo najavio da dodaje još jednu godinu prije Sinodi o sinodalnosti: „Plodovi sinodalnog procesa koji je u tijeku su brojni, ali kako bi mogli doći do pune zrelosti, potrebno je ne žuriti”. Proces je trebao kulminirati u listopadu 2023. jednomjesečnim susretom biskupa u Rimu. Prema najavama susret bi se trebao održati u listopadu 2024.
A tko zna? Budući da se cijeli ovaj „proces“ razvija vrlo sporo prema „punoj zrelosti“, možda ćemo vidjeti još više vremena posvećenog onome što se čini da se pretvara u nešto poput Trećeg vatikanskog sabora.
Teško je reći što će dodatna godina donijeti ovom procesu. Već smo vidjeli da je fiksacija na ista stara pitanja koja je Benedikt identificirao prije trideset godina – ređenje žena, kontracepcija, pobačaj, a sada i homoseksualnost – zapravo pitanja koja su davno riješena katoličkom tradicijom i papinskim autoritetom, sada vrlo prisutna kada Crkva navodno „sluša glasove vjernika“.
Priroda je zvijeri da se najstrastveniji aktivisti pojavljuju kad god se pojavi prilika da budu u centru, kako u svjetovnim stvarima tako i u Crkvi. I nastavljaju se pojavljivati, dugo nakon što su tradicionalni sudionici otišli kući brinuti se o poslovima, obiteljima, župama – mjestima gdje se nalazi smisao u konkretnim svakodnevnim životima, a ne u političkim i crkvenim križarskim ratovima.
Ali budući da sada imamo još godinu dana za „proces“, Rim bi mogao razmotriti nekoliko stvari, ako itko tamo stvarno sluša:
Benedikt XVI. je jednom upozorio da moramo razlikovati Drugi vatikanski sabor medija i stvarni Drugi vatikanski sabor koncilskih otaca. Ne možete spriječiti progresivne, uglavnom protukatoličke medije da rade ono što rade. No ako stvarno ozbiljno govorimo o sinodskom procesu, trebali bismo se već pobrinuti da to ne bude sinoda medija, nego sinoda Kristova mističnog tijela, Crkve. Kako onda komunicirati s vjernicima unatoč medijima koji služe kao megafon za najekstremnije glasove u Crkvi?
Nadalje, u ovom trenutku iracionalnosti, histerije i nereda u svijetu, Crkva je pozvana da bude postojana odrasla osoba u prostoriji. Molim vas, izbacite stavove adolescenata 70-ih iz sinodskih materijala, koji izgledaju kao podilaženje nezrelim naraštajima svih uzrasta.
Ako nam se ne žuri, kopajmo polako i dublje tražeći razloge stvarne krize današnje vjere, što nije najvrući problem na Twitteru, već temeljna duhovna borba koja leži u srcu kršćanstva.
Prihvatite upozorenje Benedikta XVI. da se usred medijskih iskrivljavanja „stvarna veličina vjere uopće ne pojavljuje”. Često se govori, ali vrijedi stalno ponavljati, da se u vremenu kao što je naše neprestano naglašava horizontalna poruka Evanđelja – ljubi bližnjega svoga – posebno u političkom smislu. Ali križ nas također podsjeća da je okomita dimenzija – ljubiti Boga potpuno i iznad svega – temelj horizontalne dimenzije. Bez transcendentnog, naša ljubav prema bližnjemu bit će samo još jedna moderna potraga za utopijom, predodređena za brodolom na plićacima ljudske prirode.
Obnavljanje te vertikalne dimenzije primarni je izazov današnje Crkve. Naša znanost i tehnologija omogućile su nam golemu materijalnu korist. Istovremeno mnoge su ljude odveli u nešto poput ateističkog materijalizma.
Crkva ima različite prakse molitve, duhovnosti, asketizma i kontemplacije bogatije od bilo koje druge religijske tradicije. Svijet – a ne samo Crkva – je osiromašen i pati od gubitka dimenzije koja nas sve dovodi do potpunijeg načina postojanja. Je li itko uključen u Sinodalni proces ozbiljno shvatio potrebu oporavka i poučavanja tih katoličkih običaja prije nego što sjednemo slušati ljude koji sami nikada nisu čuli za njih?
U konačnici, Crkva ne postoji samo da propovijeda Evanđelje, već da obrati svijet. Slušanje onoga što ljudi imaju za reći može pomoći, ali na kraju dana, kad bi ljudi već imali ključeve spasenja, vlastito postojanje Crkve bilo bi suvišno.
Odraslu osobu u prostoriji treba uvjeriti u istinitost poruke. I mora imati hrabrosti i mudrosti prenijeti tu poruku, dobro znajući da nikakav broj PR konzultanata, nikakav stupanj ljudske privlačnosti, nikakav dijalog ne će spriječiti neizbježnu reakciju. To nam je dao sam naš Gospodin: „Sjećajte se riječi koju vam rekoh: Nije sluga veći od svoga gospodara. Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, da vašu će čuvati“ (Iv 15,20).
Tako bi dodatna godina mogla biti prilika za veću zrelost. Sudeći po dosadašnjim rezultatima, izgledi su vrlo suprotni. Ali isto tako znamo da Bogu ništa nije nemoguće.