Sveta Elizabeta Ugarska, franjevačka trećoredica, pobuđivala je silno divljenje kod ljudi. Rođena je u ugarskom gradu Saros Patak 7. srpnja 1207. godine kao kći ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. i kraljice Gertrude. U njezinoj 4. godini zaručili su je s turingijskim grofom Ludwigom s kojim se vjenčala u dobi od 14 godina. Svoj poziv na brak shvatila je kao poziv na svetost. U to su vrijeme onamo prispjeli prvi franjevci te se Elizabeta ubrzo upoznala s evanđeoskim idealima sv. Franje. Tu se svom dušom dala na život evanđeoskog siromaštva i dobrotvornog služenja siromasima. U svemu što je činila imala je podršku svoga muža koji se odlikovao uzornim kršćanskim životom i kojeg je Elizabeta jako voljela. Bog je bio centar njihovog braka i života. Žrtvovali su se jedni za drugo, imali su malo vremena za sebe, ali njihova ljubav donosila je plodove kako njima tako i drugima. U sretnom, ali kratkotrajnom braku, rodila je troje djece. Svojoj djeci je stavila na srce da im Bog uvijek i jedini bude na prvom mjestu. Bog pa sve ostalo. Dok je bila trudna s trećim djetetom, muž joj je umro u križarskoj bojni, a muževa ju je obitelj tada izbacila iz dvorca.
Na vijest o muževoj smrti Elizabeta je tiho rekla: „S Ljudevitom je otišlo svako moje dobro na ovom svijetu“. Ipak s velikom vjerom u Krista, Elizabeta je ustrajala u svim kušnjama i sve prepustila u Božje ruke, odrekla se svih prolaznih stvari ovoga svijeta i nastavila je dalje s onim u čemu je bila najbolja.
Pobrinula se za djecu, ostavila sve što je imala i radosna srca otišla služiti najmanjima među najmanjima. Rušila je barijere između bogatih i siromašnih, prala i čistila rane gubavima, posluživala siromahe. Zdušno je prihvatila Isusove naputke:
„Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti”. (Lk 9,23-24) Jedna legenda govori kako se, kad su je uhvatili dok je nosila kruh ispod haljine za siromahe, kruh pretvorio u najljepše ruže. A to su i simboli koji se vežu uz nju: ruže i kruh. U listopadu 1231. oboljela je od jake groznice. U noći 17. studenoga slatko je usnula u Gospodinu.
Svjedočanstva o njezinoj svetosti bila su toliko brojna i takva da ju je, svega četiri godine kasnije, papa Grgur IX. proglasio svetom i iste je godine posvećena lijepa crkva podignuta u njezinu čast u Marburgu. Zaštitnica je kršćanskoga Caritasa, jer je njezin život bio pravi izazov kršćanskoj ljubavi i milosrđu i zaštitnica je Trećeg reda svetog Franje i Franjevačkog svjetovnog reda.