Kršćansku civilizaciju u posljednja dva stoljeća iz javnog života potisnula je religija modernizma. Ali to ne znači da kršćanskoj religiji prijeti nestanak, nego je civilizacija koju je izgradila kao sustav podrške kršćanskom vjerovanju tijekom posljednjih šesnaest stoljeća, od Konstantinova obraćenja, konačno stvorila ‘religiju javnog života’.
Unatoč pokretu ‘religije javnog života’, konzervativni političari u Europi, napose u Mađarskoj i Poljskoj, a djelomično u Austriji i Italiji, obnavljaju civilizaciju tako da u nju implementiraju načela kršćanske vjere. U Sjedinjenim Američkim Državama odluka Vrhovnog suda u korist Dobbs pokazuje kako postkršćanski moral ipak nije toliko jak koliko se činilo. Svjetska oligarhija možda će jednog dana otjerati kršćanstvo s javnih trgova, ali još nije došao taj trenutak.
Kršćanstvo je i prije proglašavano mrtvim. Tijekom opsade Konstantinopola (674. – 678.), neki su plakali da su došli posljednji dani kršćanskog Rima i da će muslimanska vojska uskoro uništiti kršćanstvo, kao što ga je uništila u Perziju. U trinaestom stoljeću, kako je primijetio Machiavelli, opalo je povjerenje u Katoličku crkvu zbog raširene pojave simonije. Tadašnja Crkva preživjela je zahvaljujući sv. Franji i sv. Dominiku.
Mnogi su 15. stoljeću predviđali slom kršćanske Europe nakon pada Carigrada u ruke Turaka, no dva stoljeća kasnije, nakon bitke kod Beča 1683., Turci su bili istjerani iz Europe. Francuska revolucija pokušala je sekularizirati Francusku, ali je ta kampanja trajala manje od deset godina. Kršćanstvo ima otpornost koju još nitko nije uspio nadvladati. Niti će ikada moći. Možda je i to poruka nama u ovoj kulturi koja je neprijateljska prema religiji.