XIII. razmatranje. Ispraznost svijeta
2. Dobra ovoga svijeta su prezira vrijedna
Zato, ako želimo znati koliko vrijede dobra ovog svijeta, promotrimo ih sa smrtne postelje, te onda recimo: One časti, one šetnje, svi oni prihodi jednog dana će prestati; dakle valja paziti da se posvetimo i obogatimo dobrom koje će s nama poći i koje će nas zadovoljavati kroz sve vjekove.
Bog će dobra mjeriti svojom pravom mjerom, a ne krivom mjerom ovog svijeta. Dobra ovog svijeta jesu posve slaba, te dušu ne zadovoljavaju, a i brzo prestaju. Prolaze i bježe dani našeg života, a od naslada i uživanja ovog svijeta, što ostaje? Prolaze kao lađa po vodi, koja za sobom ne ostavlja nikakva traga. Upitajmo tolike bogataše, tolike književnike, vojvode, careve, koji se sad nalaze u vječnosti, što imaju sa sobom od svojih raskoši, slasti, veličina, koje su uživali na ovoj zemlji? Svi odgovaraj u: „Ništa, ništa.“ Pogledaj“ kaže sv. Augustin, „čovjek što je ovdje imao, a opet pazi što sa sobom nosi na drugi svijet.“
Tako pogledaj onog bogataša, koji je posjedovao silna dobra sad kad umire što sa sobom nosi osim propadljivo tijelo i komad platna, da s njime zajedno sagnjile u grobu? Velikaši čim umru, odmah se zaboravljaju, i kroz kratko vrijeme o njima se neće ni govoriti, kao da nikad nisu ni bili ovdje na zemlji. Još ako odu u pakao, što tamo rade, što li govore? Plačući govore: „Što mi je koristila ona moja oholost, ona bogatstva, kad je to sve sad prošlo kao dim?“ Ona raskoš i gizdavost neće mu ništa koristiti, nego će mu podvostručiti plač, muku, te vječni očaj.
„Jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti“ (Lk 16,8) Čudnovato, koliko su ljudi mudri u svojim svjetskim stvarima! Koliko se trude da zadobiju ono mjesto, onu stvari, kolikom brigom čuvaju zdravlje svog tijela! Najsigurnija sredstva, najvrsnije liječnike, najbolje lijekove i najbolji zrak izabiru. A za svoju dušu toliko su nemarni. Uz to živa je istina, da će zdravlje, odlično mjesto i sve stvari jednog dana prestati ali duša nikad ne prestaje. Promotrimo, veli sv. Augustin, koliko ljudi trpe za stvari, koje grešno ljube. Što sve ne trpi onaj osvetnik, lupež, bludnik, dok ne izvrši svoju zločestu namjeru? A za dušu neće ništa pretrpjeti. Oh, Bože, kako onda, kad se na samrti užeže ona svijeća, onda u onaj čas istine svjetovniji ljudi upoznaju svoje ludosti.
Onda svatko viče: „Kamo sreće, da sam sve ostavio, a da sam sveto živio!“ Papa Lav XI umirući govoraše: „Bolje bi bilo da sam bio vratar u mom samostanu, nego Papom. Honorije III., papa, i on umirući govoraše isto: „Bolje bi bilo da sam u mom samostanu u kuhinji suđe prao“. Filip II. kralj španjolski, umirući, pozva sebi svog sina, i bacivši sa sebe kraljevski plašt, pokaza mu prsa rastočena od crvi i reče „Kraljeviću, gledaj kako se umire, te kako završavaju velikani ovoga svijeta”. I iza tog uzdahnu, rekavši: „0 kamo sreće da sam bio najniži brat koje redovničke zadruge, nego li vladar!“ U isto vrijeme naredi, da mu oko vrata svežu jedan konopčić s drvenim križem, i tako se pripravi na smrt, a napokon reče svom sinu, „htio sam, sinko moj, da prisustvuješ ovom činu, da vidiš kako na završetku i vladare svijet štuje”. Tako je, dakle, njihova smrt slična smrti najvećih siromaha ovog svijeta. Jednom riječju, tko svetački živi, taj je kod Boga prihvaćen. Ovaj isti sin, koji kasnije bi Filip III. umirući mlad u 43. godini svog života reče:
„Podanici moji, prigodom mojih zadušnica o drugom nemojte pripovijedati, osim o ovom prizoru, koji se sad pred vašim očima zbiva. Recite, da na smrti ništa ne vrijedi biti kraljem, osim za veću muku i smutnju, što je ikad bio. O, da nikad nisam bio kralj, nego da sam u kakvoj pustinji živio služeći Bogu, jer bi sad s većim pouzdanjem i slobodnije išao pred njegov sud i ne bi sad bio u tolikoj pogibelji moje vječne propasti“. Izrekavši to uzdahnu.
No, sve ove dobre želje što vrijede, kad dođe smrt osim za višu muku i očaj onome koji za svog života nije ljubio Boga? Govoraše sv. Terezija, „one stvari koje sa životom svršavaju, ne trebaju se cijeniti; onaj pravo i mirno živi, koji tako živi, da se smrti ne boji.“
Zato, ako želimo znati koliko vrijede dobra ovog svijeta, promotrimo ih sa smrtne postelje, te onda recimo: One časti, one šetnje, svi oni prihodi jednog dana će prestati; dakle valja paziti da se posvetimo i obogatimo dobrom koje će s nama poći i koje će nas zadovoljavati kroz sve vjekove.
Molitva: Ah, moj Otkupitelju, ti si iz ljubavi prema meni tolike muke i uvrede podnio, a ja sam toliko ljubio naslade ništavnosti ovog svijeta, da sam radi njih više puta pogazio tvoju milost. Ali, kad sam te vrijeđao, opet si mi došao u susret, stoga se sad ne mogu bojati, Isuse moj, da ćeš me sad odbiti kad te tražim, i svim te srcem ljubim, i više se žalostim što sam te vrijeđao, nego da sam sve druge nevolje pretrpio.
O, Bože duše moje, od sad ubuduće neću te više žalostiti; daj da upoznam što ti nije drago i tog više neću činiti za sav ovaj svijet, te pokaži mi što imam raditi da ti udovoljim, a ja sam pripravan to sve izvršiti. Uistinu ljubit ću te. Prihvaćam Gospodine, sve boli i nevolje koje ćeš mi poslati, pokloni mi potrebno strpljenje. Kazni me sad za života, da te na drugom svijetu mogu zauvijek ljubiti. Marijo, majko moja, tebi se preporučujem; uvijek moli Isusa za mene.
Vigilare.info svake nedjelje (i Crkvenim blagdanima) donosi jedno razmatranje crkvenog naučitelja svetoga Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu pod naslovom „Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama“. Tekstove uzimamo iz prijevoda fra Ambra Miletića iz 1906. godine, koji je 2007. godine izdao nakladnik „Sav Tvoj“, a Vigilare.info je napravio minimalnu redakciju.
