XII. razmatranje. Važnost našeg spasenja
1. Spasenje je naš najvažniji pothvat
Raditi za vječni spas je najpotrebitija stvar, a kršćani je najviše zanemaruju. Trude se dan i noć, dok ne postignu ono mjesto, da se dobije ona pravda, da se sklopi ona ženidba, koliko savjeta, koliko li se toga poduzima; dok se traženo ne zadobije, niti se jede, ni spava. A za osigurati sebi vječni spas, što se radi? Kako se živi?
Ne radi se upravo ništa, sve se radi na propast; i mnogi nevoljni kršćani tako žive, kao da smrt, sud, pakao, raj, vječnost nisu istine naše vjere, nego bajke od pjesnika izmišljene. Ako se ovdje na zemlji izgubi jedna parnica, jedna žetva, kakve muke nas spopadaju i što se sve ne radi da se pretrpljena šteta na koji god način nadoknadi? Izgubi se konj, pas, i s koliko se brige traže dok se ne nadu? Izgubi se milost Božja, pak se mimo spava, šali i smije.
Čudnovato! Svatko se srami kad ga se nazove lijenčinom u svjetskim poslovima, a mnogi se pak ne srame zanemarujući svoje vječno spasenje, koje je svakom najpotrebitija stvar. Svete zovu pametnim, jer su se samo brinuli kako će se spasiti; a oni se bave posve drugim svjetskim stvarima, a dušom ni malo? No, braćo moja, bavite se vašim spasenjem, to vam je najpotrebitije.
Uvjerimo se, dakle, da je vječno spasenje za nas najvažniji posao, posao jedini i posao nenadoknadivi, ako se jedanput izgubi. Posao najvažniji, jer je uvijek bolja i važnija stvar dušu spasiti nego li s njom zajedno sve izgubiti. Našu dušu moramo cijeniti kao najdragocjeniju stvar i više nego sva dobra ovog svijeta. Da to shvatimo, dosta nam je znati, da je sam Bog svog Sina predao na smrt, da spasi naše duše. Vječna Riječ nije odbila kupiti ih vlastitom krvlju. Stoga govoraše Sv. Ivan Zlatousti jedan od svetih otaca: „Duša je dragocjenija od cijelog svijeta“.
Imao je potpuno pravo sv. Filip Neri nazivajući bezumnicima sve one koji ne paze na spas svoje duše. Pretpostavimo da na ovom svijetu ima ljudi umrlih i neumrlih; i da umrli gledaju gdje se neumrli bave prolaznim stvarima ovog svijeta, tražeći počasti, sakupljajući blago i zabavljajući se šetnjama, sigurno bi im rekli: „Oh, koliko ste bezumni!“ vi koji možete dobiti vječna dobra, a mislite na ove siromašne i prolazne stvari? Zbog ovako ništavnih i propadljivih stvari, sami sebe osuđujete na vječne muke drugog svijeta! Kako to može biti, veli Salvijan, te kršćani, vjerujući da ima sud, pakao i vječnost, pa opet žive bez ikakva straha?
Molitva: Ah, moj Bože u što sam, potrošio tolike godine koje si mi dao, da zaslužim sebi vječno blaženstvo? Ti si, moj Otkupitelju, svojom krvlju moju dušu otkupio i potom si je meni dao da ju čuvam i spasim, a ja nevoljan nisam se o njoj brinuo, nego gledao kako ću je izgubiti, vrijeđajući tebe koji si me toliko ljubio.
Hvala ti što mi daješ još vremena da se mogu popraviti i izgubljenu milost povratiti. Izgubio sam dušu i tvoju svetu milost. Gospodine, kajem se i iz sveg srca žalim. Ah, oprosti mi i od danas obećavam da ću prije sve izgubiti i sami svoj život, nego li tvoje prijateljstvo.
Ljubim te više nego ikakvo drugo dobro i obećavam da ću te uvijek ljubiti, o najveće dobro, dostojno neizmjerne ljubavi. Pomozi mi, Isuse moj, da ova moja odluka ne bude slična prošlima, koje su bile tolike izdaje i ništa drugo. Daj da prije umrem nego se na grijehe povratim. Marijo ufanje moje, spasi me i isprosi mi svetu ustrajnost.
Vigilare.info svake nedjelje (i Crkvenim blagdanima) donosi jedno razmatranje crkvenog naučitelja svetoga Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu pod naslovom „Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama“. Tekstove uzimamo iz prijevoda fra Ambra Miletića iz 1906. godine, koji je 2007. godine izdao nakladnik „Sav Tvoj“, a Vigilare.info je napravio minimalnu redakciju.