XIV. Razmatranje. Ispraznost svijeta
3. Čovjek će poći u kuću svoje vječnosti
Stoga toliki nevoljni kršćani, toliki luđaci griješeći, sami sebe usmrćuju govoreći: „poslije ću se ispovjediti i obratiti.“
„Čovjek će poći u kuću svoje vječnosti“; veli prorok, poći će, da nam tim pokaže, da će svaki od nas poći u onu kuću u koju hoće; neće ga nitko nositi, nego će sam ići. Istina, Bog hoće da se svi spasimo, ali opet neće nas silovati. Pred nas je stavio život i smrt, od toga dvoje što odaberemo, to će nam dati. „Pred čovjekom je i život i smrt: što on više voli, to će mu se dati“ (Sir 15,17). Slično govori i Jeremija, da nam je Gospodin dao dva puta za hoditi, od kojih jedan vodi u Raj, a drugi u Pakao: „Evo stavljam pred vas put života i put smrti“ (Jer 21,8). Sad nas spada da odaberemo. Ali, tko okrene putem za u Pakao, kako će on igda moći doći u Raj?
Čudnovata stvar! Svi se grešnici žele spasiti, a međutim sami sebe osuđuju govoreći: ufam se, da ću se spasiti. No, bi li se ikakav luđak našao koji bi otrov popio, s nadom, da će ozdraviti? Stoga toliki nevoljni kršćani, toliki luđaci griješeći, sami sebe usmrćuju govoreći: „Poslije ću se ispovjediti i obratiti“. Oh, zabludo, koja tolike u Pakao strovali! Ne budimo i mi toliko ludi, kao što su ovi. Promislimo da se radi o vječnosti, koliko se trude ljudi da naprave jednu kuću udobnu, prozračnu i da je na čistom zraku, misleći da će u njoj cijelog svog života stanovati? A zašto su tako nemarni za kuću koja će ih zapasti preko svih vjekova?
Stvar za koju se najviše imamo truditi, jest vječnost, veli sv. Euherije iz Orleansa; ne radi se o jednoj kući manje ili više udobnoj i prozračnoj, nego se radi, da postignemo ono mjesto puno svih slasti među prijateljima Božjim, ili o jami punoj svih patnja i muka među smećem zloglasnih zločinaca, krivovjeraca i bezbožaca. A za koliko vremena? Ne za dvadesetak ili četrdeset godina, nego zauvijek. Veliko je to pristanište! Zar ta stvar nije najvažnija i najprječa?
Kad je kralj Henrik VIII osudio na smrt Tomu Morea, njegova žena, Alice, nagovaraše ga da se privoli Henrikovim željama, a on joj odvrati, „Reci mi, Alice, već vidiš da sam ostario, koliko bih godina mogao živjeti?“. Odgovori mu žena: „Mogao bi još živjeti dvadeset godina života na ovoj zemlji“. „O, luda trgovkinjo“, odgovori Toma, „i za tih dvadeset godina života na zemlji hoćeš da izgubim onu vječnu sreću, te da se osudim u vječne muke?“
O, Bože rasvijetli me! Ova vječnost da bi bila sumnjiva ili samo vjerojatno mnijenje i onda bi se imali truditi da dobro živimo, da se po čemu ne bi stavili na pogibelj vječnog izgubljenja, kad bi se onamo našlo istinito ovo mišljenje, ali ne, vječnost nije stvar sumnjiva, nego istinita, nije kakvo mišljenje, nego istina naše sv. Vjere: „Čovjek će poći u kuću svoje vječnosti“. Ajme, slaba vjera, veli sv. Terezija Avilska, jest uzrok tolikih grijeha i izgubljenja tolikih kršćana.
Oživljujmo, dakle, uvijek našu svetu vjeru govoreći: „Vjerujem u život vječni“. Vjerujem da poslije ovog života ima drugi život koji nikad ne završava; ovo uvijek imajući pred očima, poduzmimo sva moguća sredstva i načine da osiguramo naše vječno spasenje. Često primajmo sveta otajstva; svaki dan promišljajmo vjerske istine i mislimo na život vječni; klonimo se grešnih prigoda. I, ako je nužda da svijet ostavimo, ostavimo ga, jer nema dostatne sigurnosti kojom bi mogli osigurati vječno blaženstvo. Nema velike sigurnosti gdje je vječnost izložena pogibelji, veli sv. Bernard.
Molitva: Dakle, o moj Bože, drugog puta nema; ili ću zauvijek biti sretan, ili zauvijek nesretan, ili u moru patnja; ili zauvijek s tobom u Raju, ili zauvijek odijeljen od tebe u Paklu. Uistinu znam da sam Pakao toliko puta zaslužio; ali uistinu znam još i to, da ti opraštaš onima koji se pokaju i od Pakla ga oslobađaš, koji se u te pouzda. Jamčiš mi onim riječima: „Zazvat će me, a ja ću ga uslišiti, s njim ću biti u nevolji, spasit ću ga i proslaviti…“(Ps 91,15).
Brzo, dakle, Gospodine moj, oprosti mi i oslobodi me Pakla. Kajem se, o najveće dobro, povrh svakog zla kojim sam te vrijeđao. Povrati me brzo u svoju milost i daruj mi svoju svetu ljubav. Da sam sad u Paklu ne bi te više mogao ljubiti, nego bi te zauvijek mrzio. Ah, moj Bože, kakvo si mi zlo učinio, pak da te mrzim? Ljubio si me sve do smrti. Dostojan si neizmjerne ljubavi. O, Gospodine ne dopusti da se igda više od tebe odijelim. Ljubim te i zauvijek ću te ljubiti.
Tko će me odijeliti od Isusove ljubavi? Ah, Isuse moj, jedino grijeh može me rastaviti od tebe. Ah, ne daj radi one Krvi koju si za me prolio! Prije mi smrt pošalji: „Ne dopusti da se od tebe odijelim“. Kraljice i Majko moja, pomozi mi svojom molitvom; isprosi mi tisuću puta smrt, negoli da se igda više rastanem od ljubavi tvoga Sina.
Vigilare.info svake nedjelje (i Crkvenim blagdanima) donosi jedno razmatranje crkvenog naučitelja svetoga Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu pod naslovom „Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama“. Tekstove uzimamo iz prijevoda fra Ambra Miletića iz 1906. godine, koji je 2007. godine izdao nakladnik „Sav Tvoj“, a Vigilare.info je napravio minimalnu redakciju.