XVII. razmatranje. Zloporaba Božjega milosrđa
2. Bog čeka čovjeka da se obrati
Može tko reći: Bog me je toliko puta do sada pomilovao, nadam se da će i u buduće prema meni biti milosrdan. No, ja odgovaram: Zar zato što je do sad prema tebi bio milosrdan, hoćeš da ga i dalje vrijeđaš? Dakle, kako ti govori sv. Pavao, tako ti prezireš dobrotu i strpljenje Božje? Zar ne znaš, da te je Gospodin do sada podnosio, ne da ga nastaviš vrijeđati, nego da se obratiš i oplačeš svoje zloće?
Kada ti, uzdajući se u Božje milosrđe nećeš prekinuti svoje zloće, prekinuti će ih sam Bog. „Spremit će za njih smrtonosno oružje, strijele će svoje užariti“ (Ps 7, 14). Bog čeka, ali kad dođe vrijeme osvete, ne čeka više, nego kazni. „Al` Jahve čeka čas da vam se smiluje, i stog izgleda da vam milost iskaže, jer Jahve je Bog pravedan – blago svima koji njega čekaju“ (Iz 30, 18). Bog čeka čovjeka da se obrati i popravi, ali kad vidi, da se onim vremenom, koje mu je dano i produljeno za oplakivanje grijeha služi za umnožavanje istih, tad ono isto vrijeme zove i vapi, da ga sudi.
Tako ovo vrijeme i toliki podijeljeni oprosti i milosrđa služiti će na pooštrenje kazne i da se onaj nevoljnik čim prije posve zapusti. A kako ga zapušta? Pošalje mu smrt, ili mu oduzme obilate milosti i ostavi ga s dovoljnom milosti kojom bi se grešnik mogao spasiti, ali se neće spasiti. Zaslijepljena pamet, otvrdnulo srce, zli običaji prouzrokovati će nemogućim njegovo spasenje i tako će ostati zapušten i zanemaren dok nesretno ne zaglavi. Ah, koliko pokaranje!
Kakav je znak kad gospodar digne ogradu i dopusti da svako tko hoće ulazi i hoda po njegovom vinogradu, ljudi i živine? Znak je da ga zapušta. Na isti način i Bog radi kad koju dušu hoće zapustiti, digne joj ogradu od svakog straha i bojazni, grizodušja i ostavi ju u tminama; i tad će u tu dušu početi ulaziti svakojake nepodopštine: „Kad razastreš tmine i noć se spusti, tad se šuljaju u njoj životinje šumske“ (Ps 104, 20). A onaj zapušteni grešnik što će moći raditi u onom noćnom mraku? Prezirati će sve, milost Božju, Raj, opomene, prokletstva; podrugivati će se samim svojim izgubljenjem.
Bog će ga pustiti na ovom svijetu bez kazni, ali to će za nj biti najteža kazna. Ah, kako je strašna ta kazna, kad Bog grešnika ostavi u rukama njegovih grijeha, te kad više i ne traži od njega računa! I čini se da se je na nj razljutio kad veli „iskalit ću gnjev svoj nad tobom i povući ću svoju ljubomoru od tebe. Smirit ću se i neću se više gnjeviti“ (Ez 16, 41). Kako se vidi, ostavlja ga na svijetu da ispuni sve što može zaželjeti njegovo pokvareno srce: „Nećemo više ostaviti tebe; daj nam život i tada ćemo slaviti ime tvoje“ (Ps 80, 18).
Nevoljni i tužni grešnici koji su na ovom svijetu sretni! Znak je da ih Bog čeka, da zauvijek postanu žrtve njegove pravde. Pita prorok Jeremija: „Zašto su zločinci sretni?“; i odmah odgovara: „Sakupih ih kao marvu za žrtve“. Nema veće kazne, nego kad Bog dopusti grešniku da slobodno prelazi iz grijeha u grijeh, po onom što govori David: „Nagomilaj zloću povrh zloće… neka se izbrišu iz knjige živih“ (Ps 66). Povrh toga govori sv. Roberto Belarmino: „Nema teže muke, nego kad je grijeh grijehu kazna“. Bolje bi bilo za svakog nesretnog grešnika da mu je Bog poslao smrt odmah iza prvog grijeha, jer umirući, kasnije će imati toliko pakla, koliko je zloća počinio.
Molitva: Moj Bože, u ovom nevoljnom stanju stojeći, već vidim da sam zaslužio ostati bez tvoje milosti i bez svjetlosti, ali vidjevši svjetlost kojom me sad rasvjetljuješ i čuvši gdje me zoveš na pokoru, znak je, da me još nisi zapustio. 1 kad me već nisi zapustio, hajde, moj Gospodine, pomnoži svoja milosrđa povrh duše moje, podvostruči svjetlost, pobudi i povećaj želju u mom srcu, da tebi samom služim i tebe samog ljubim. Izmjeni me, o svemogući Bože i od izdajice i odmetnika, učini me velikim ljubiteljem tvoje dobrote i da jednog dana stignem na nebo, da zauvijek slavim tvoje milosrđe. Ti mi, dakle, hoćeš oprostiti, a ja drugo i ne želim, osim oproštenje i tvoju ljubav.
Kajem se, neizmjerna dobroto, što sam te toliko puta mojim grijesima ožalostio. Ljubim te, o najveće dobro, jer mi to zapovijedaš, ljubim te jer si dostojan svake ljubavi. Ah, moj otkupitelju, po zaslugama tvoje krvi, daj da te uzljubi onaj grešnik, kog si toliko ljubio i tolikom strpljivošću kroz toliko godina podnosio. Po tvom milosrđu svemu se nadam. Uzdam se da ću te od sad unaprijed ljubiti sve do moje smrti i zauvijek na drugom svijetu. Na vijeke ću slaviti milosrđe Božje. I uvijek ću slaviti tvoje milosrđe, o Marijo, koja si mi tolike milosti isprosila, sve sam ih dobio po tvom zagovoru. Proslijedi, Gospo moja, potpomažući me i izmoli mi svetu ustrajnost.
Vigilare.info svake nedjelje (i Crkvenim blagdanima) donosi jedno razmatranje crkvenog naučitelja svetoga Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu pod naslovom „Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama“. Tekstove uzimamo iz prijevoda fra Ambra Miletića iz 1906. godine, koji je 2007. godine izdao nakladnik „Sav Tvoj“, a Vigilare.info je napravio minimalnu redakciju.