XXI. Grješnikov život je nesretan, a sretan onog, koji Boga ljubi.

2. Grješnik nema mira

Dobra ovog svijeta, veli Salomon, nisu samo prazna i ništetna, koja ne zadovoljavaju, nego su i patnje, koje ožalošćuju duh. Nevoljni grješnici! Sa svojim zloćama i nasladama misle naći sreću, ali drugo ne nalaze, nego žalosti i grizodušja. Kakav mir! Kakav mir! Ne, veli Bog: Grješnik nema mira. Ako tko ima kojeg velikog i moćnog za neprijatelja, on ne jede, niti igda mirno spava; a tko ima svemogućeg i pravednog Boga za neprijatelja, zar može u miru stati? Tko se nahodi u grijesima, ah, koliko dršće na potres zemlje, na grmljavinu! Ako list u šušnju zašuška obuzme ga smrtni strah. Uvijek bježi, a ne vidi da ga itko progoni. Tko ga dakle progoni? Progone ga njegovi grijesi i zloće.

Kain, nakon što je ubio svoga brata Abela, govoraše: „Tko me god dakle nađe i stigne, taj će me ubiti!“. I sa svim tim da mu je Bog obećao, da u nj nitko neće krenuti, ipak je uvijek bježao iz mjesta u mjesto. Tko je Kaina progonio, ako ne njegov vlastiti grijeh? Dakle, grijeh sobom nosi nemir duše, to jest, onaj krvni crv čovjeka muči i grize. Nevoljni grješnik posjećuje igre, ide na svečanosti, zabave, ali ti, savjest mi govori, stojiš u nemilosti Božjoj; ako u tom stanju umreš, kuda ćeš otići?

Nemir duše jest tako velika patnja i muka na ovom svijetu, da su se mnogi usmrtili upravo stoga daje se oslobode. Jedan od tih bio je Juda, koji se je, me mogavši podnositi grizodušja, iz zdvojnosti sam objesio. Pripovijeda se o nekom drugom, koji bijaše ubio jedno dijete, da se oslobodi od nemilog grizodušja, zatvori se u samostan i postade redovnikom; no ni u redu ne našavši željenog mira, ode i prijavi sudu svoj zločin, te je to tako udesio, kako će ga lakše na smrt osuditi.

Što je duša, koja živi bez Boga? Duša bez Boga, kako veli Duh sveti, jest jedno uzburkano more. Pitamo: da tko ode na kakvu glavnu zabavu, ples ili na koje hladovište i da ga tu objese za noge, a glavu mu okrenu prema zemlji, bi li taj mogao i zere uživati te zabave? Isti takav je i onaj čovjek koji živi s nerednom dušom, živeći među dobrima i slastima ovog svijeta, ali bez Boga. On će jesti, piti, plesati, oblačit će se dobrom i bogato ukrašenom odjećom, dobiti će onu čast, mjesto, ono imanje, ali u svemu tomu nikad neće naći pravog mira. Mir se samo od Boga dobiva, a Bog ga dijeli svojim prijateljima, a neprijateljima ga uskraćuje.

Dobra ovog svijeta, veli sv. Vinko Fereri, kroz nas prolaze, a u srce ne ulaze. Onaj grješnik derat će ono navezeno odijelo, na prstu će nositi onaj krasni dijamant, hranit će se po svojoj volji; ali njegovo nevoljno srce ostat će puno trnja i gorke žući: i gledat ćeš ga, da je sa svim svojim bogatstvom, nasladama i šetnjama uvijek nemiran i na svaku najmanju nepovoljnost srdi se, ljuti i uzrujava se poput bijesnog psa. Tko Boga ljubi, taj se u najtežoj protivštini i nezgodi stavi u ruke Božje i tako uživa mir; ali tog ne može imati onaj, koji živi kao neprijatelj božje volje, i zato nema puta da se umiri.

Nevoljnik služi vragu, jednom krvniku, koji ga dariva i naplaćuje tugama i nevoljama. Ah, riječi Božje ne mogu pomanjkati, koje glase: „Budući da nisi htio služiti Jahvi, Bogu svome, vesela i radosna srca zbog obilja svega, služit ćeš neprijatelju svome, koga će Jahve poslati na te, u gladu i žeđi, golotinji i oskudici svakoj. Na tvoju će šiju navaljivati jaram od gvožđa dok te ne satre“ (Pnz 28, 47-48).

Što ne trpi onaj osvetnik, koji je svoju osvetu izveo? Onaj bludnik, poslije nego je ispunio svoje zločeste želje? Onaj oholica, onaj lakomac? Ah! Koliko bi ih svecima i to velikim postalo, da sve ono trpe za Boga, što trpe radeći za svoje izgubljenje?!

Molitva: O, izgubljeni moj živote! O, da sam, Bože moj, pretrpio one muke služeći tebi, koje sam podnio vrijeđajući te, koliko bi danas imao zasluga za Raj! Ah, moj Gospodine! Zašto sam te ostavio i izgubio tvoju svetu milost? Radi otrovnih i časovitih naslada, koje mi srce ostaviše puno tmja i tuge. Ah, nesretni moji grijesi, mrzim vas i po hiljadu puta proklinjem i blagoslivljam tvoje milosrđe, moj Bože, koje me je tolikom strpljivošću podnosilo. Ljubim te, moj Stvoritelju i moj Otkupitelju, koji si svoj život za me dao, i stoga što te ljubim, iz sveg srca se kajem, što sam te vrijeđao.

Moj Bože, zašto sam te izgubio? Čim li sam te zamijenio? Sad upoznajem ovo veliko zlo koje sam učinio i obećavam da ću radije izgubiti sve što imam i sam svoj život, prije nego izgubim tvoju ljubav. Rasvijetli me, vječni Oče, radi Isusove ljubavi: daj da upoznam tebe, veliko dobro i ništetnost dobara, koja mi vrag pruža, da me upropasti i da izgubim tvoju svetu milost. Ljubim te, ali želim, da te još više uzljubim. Daj, da ti jedini budeš sva moja misao, jedina moja želja, jedina moja ljubav. Nadam se, da ću to sve dobiti po tvom milosrđu i dobroti, te po zaslugama tvog ljubljenog Sina. Marijo, majko moja, po onoj ljubavi, koju nosiš prema Isusu, molim te, da mi isprosiš svjetlost i jakost, da mu mognem služiti i njega samo ljubiti sve do moje smrti.

Vigilare.info svake nedjelje donosi jedno razmatranje crkvenog naučitelja svetoga Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu pod naslovom „Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama“. Tekstove uzimamo iz prijevoda fra Ambra Miletića iz 1906. godine, koji je 2007. godine izdao nakladnik „Sav Tvoj“, a Vigilare.info je napravio minimalnu redakciju.