XXVII. O grizodušju osuđenih
1. „I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje, nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi“ (Mk 9, 47 – 48).
Ovaj crv, koji ne umire, veli sv. Toma, jest grizodušje ili nemir u duši, koji će osuđenika u paklu zauvijek mučiti. Mnogo će biti tih grizodušja, kojim će duševnost gristi srce zločestih, ali tri će biti najstrahovitije: misli na onu malenkost, radi koje su se izgubili, na onu malenkost, koju su imali učiniti da se spase i napokon na ono veliko dobro, koje su izgubili. Dakle prvo grizodušje, koje će grješnika mučiti, bit će misao na malenkost radi koje se izgubio.
Ezav nakon što se nahranio onom zdjelicom leće, za koju bijaše prodao svoje prvorođenstvo, govori sv. Pismo, stao je jaukati od žalosti i grižnje na tolikom gubitku. Ah, koliko će onda jaukati i vikati onaj osuđenik misleći da je zbog malih, časovitih i otrovnih naslada izgubio kraljevstvo vječnog uživanja i zadovoljstva, a sad mora iznova umirati u vječnim mukama!
Stoga će gorče plakati, nego je plakao Jonata kada ga je osudio njegov otac Saul, što je jeo zabranjenog meda. Ah, Bože, kakve će muke onda obuzeti osuđenika kada ugleda pred sobom uzroke, zbog kojih je osuđen? Kako nam se sada čini naše proteklo življenje, ne čini li nam se da je prošlo kao jedan san i jedan čas?
Što znači pedeset godina života? Može biti pedeset godina uživanja u sreći, a zar grješnik živeći bez Boga može uvijek uživati u svome grijehu? Za koliko traju naslade grijeha? Traju samo za jedan čas; a sve drugo vrijeme za grješnika, koji živi u nemilosti Božjoj, jest vrijeme patnje i nemira u duši. Ah! Kako će izgledati oni časovi svjetskih naslada nevoljnom osuđeniku? Osobito onaj posljednji učinjeni grijeh radi kojeg je osuđen?
Dakle, reći će, radi jedne životinjske naslade, koja nije više trajala od jednog časa, čim ju je imao, odmah je iščezla kao vjetar, morat će gorjeti u paklu, očajan i od svih ostavljen, dok će Bog biti Bog kroz sve vjekove!
Molitva: Gospodine, rasvijetli me u spoznavanju nepravde koju sam Ti nanio vrijeđanjem. Moj Bože, osjećam muku da sam Te vrijeđao, i ova me muka tješi; jer si me mogao poslati u pakao, kao što sam bio zaslužio, a onda bi ovo grizodušje bio pakao moga pakla, ali si mi pružio nadu da ćeš mi oprostiti, kao što si obećao svakome tko se pokaje.
Moj Gospodine, kajem se što sam te vrijeđao, dragovoljno primam ovu muku, dapače te molim, da mi je povećaš i uzdržiš sve do moje smrti, kako bi iznova oplakivao uvrede koje sam ti nanio.
Zahvaljujem tebi, Gospodine moj, i ljubim Te više nego samoga sebe. Ti ne možeš mrziti onog tko Te ljubi; stoga me ne odbij od lica svoga. Primi me dakle u svoju milost i ne dopusti da Te ikad više izgubim. Marijo, Majko moja, primi me za svoga slugu i privi me uza svoga Sina, Isusa.
Vigilare.info svake nedjelje donosi jedno razmatranje crkvenog naučitelja sv. Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu pod naslovom „Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama“. Tekstove uzimamo iz prijevoda fra Ambra Miletića iz 1906. godine, koji je 2007. godine izdao nakladnik „Sav Tvoj“, a Vigilare.info je napravio minimalnu redakciju.