U vremenu krize društva i vjere, potrebno je prisjetiti se riječi koje je kardinal Joseph Ratzinger dan prije izbora za papu (konklave) uputio Kardinalskom zboru:

„Koliko smo samo ideoloških struja i načina razmišljanja upoznali posljednjih desetljeća. Umove mnogih kršćana često su ljuljali ti valovi – bacala su ih je iz jedne krajnosti u drugu: od marksizma do liberalizma, čak i od kolektivizma do radikalnog individualizma; od ateizma do nejasne religijske mistike; od agnosticizma do sinkretizma i tako dalje. Svakim danom niču nove sekte i potvrđuje se ono što sv. Pavao govori o ljudskoj prijevari koja nastoji dovesti ljude u zabludu (usp. Ef 4, 14).

Danas imati jasnu vjeru utemeljenu na Vjerovanju Crkve često se označava kao fundamentalizam. Dok se relativizam, odnosno dopustiti da vas „bacaju vamo-tamo, nošeni svakim vjetrom doktrine”, čini jedinim stavom koji se može nositi s modernim vremenima. Gradimo diktaturu relativizma koja ništa ne priznaje kao definitivno i čiji se krajnji cilj sastoji isključivo od vlastitog ega i želja.

Mi, međutim, imamo drugačiji cilj: Sina Božjega, pravog čovjeka. On je mjerilo pravog humanizma. “Odrasla” vjera nije vjera koja prati trendove mode i najnovije novotarije; vjera zrele odrasle osobe duboko je ukorijenjena u prijateljstvu s Kristom. Upravo nas to prijateljstvo otvara svemu što je dobro i daje nam kriterij po kojemu razlikujemo istinu od laži, prijevaru od istine.

Moramo razviti tu vjeru odraslih; moramo uputiti Kristovo stado ovoj vjeri. I upravo ta vjera – samo vjera – stvara jedinstvo i ostvaruje se u ljubavi.

O ovoj temi, sv. Pavao nam kao temeljnu formulu kršćanskog postojanja nudi neke lijepe riječi, za razliku od neprestanih nestalnosti onih koje poput djece bacaju valovi: činite istinu u ljubavi. Istina i ljubav se podudaraju u Kristu. U onoj mjeri u kojoj se približavamo Kristu, istina i ljubav su pomiješane i u našim životima. Ljubav bez istine bila bi slijepa; istina bez ljubavi bila bi kao “cimbal koji zveči” (1 Kor 13, 1).

Pogledajmo sada Evanđelje, iz čijeg bih bogatstva želio izvući samo dva mala zapažanja. Gospodin nam upućuje ove divne riječi: „Više vam ne govorim kao robovima…. Umjesto toga, ja vas nazivam prijateljima” (Iv 15, 15). Često se osjećamo, i to je istina, da smo samo beskorisne sluge (usp. Lk 17, 10).

Ipak, unatoč tome, Gospodin nas naziva prijateljima, čini nas svojim prijateljima, daje nam svoje prijateljstvo. Gospodin prijateljstvu daje dvostruku definiciju. Među prijateljima nema tajni: Krist nam govori sve što čuje od Oca; daje nam svoje puno povjerenje, a s povjerenjem i znanje. On nam otkriva svoje lice i svoje srce. On nam pokazuje nježnost koju osjeća prema nama, svoju strastvenu ljubav koja ide čak do ludosti križa. On nam se povjerava, daje nam moć da govorimo u njegovo ime: „Ovo je tijelo moje…”, „Opraštam ti…”. On nam povjerava svoje Tijelo, Crkvu.

Našem slabom umu, našim slabim rukama, on povjerava svoju istinu – otajstvo Boga Oca, Sina i Duha Svetoga; otajstvo Boga koji je „tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca” (Iv 3,16).

Učinio nas je svojim prijateljima, a kako mi odgovaramo?“.