12. O ljubaznom Isusovu prebivanju u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

„Dođite k meni svi, koji ste umorni, i koji ste opterećeni, i ja ću vas okrijepiti“ (Mat. 11,18).

1. Naš ljubazni Spasitelj, pošto je imao poći s ovog svijeta k svom Ocu nebeskom, poslije je svojom gorkom smrću dovršio djelo našeg otkupljenja, ne htjede nas ostaviti sante u ovoj tužnoj dolini suza. Govori sv. Petra Alkanlara: „Nikakav jezik ne može potpuno iskazati veličinu ljubavi, koju Isus nosi prema svakoj duši: zato ovaj zaručnik polazeći s ovog svijeta i da ga se, iza njegove odsutnosti ne zaborave, ostavi im ovaj Presveti Oltarski Sakrament, u kojem sam sebe ostavi, i tako je htio. da sobom sačuva svoju vječnu uspomenu u našim dušama“.

Dakle, ovaj ljubazni Isusov postupak dostojan je velike ljubavi, i zato je u posljednje vrijeme htio, da se posebnom svečanošću slavi jedan dan na poštenje njegovog Presvetog Srca, kao što je očitovao Margariti Mariji Alacoqe, i tim da mu, koliko toliko, iskažemo znak naše zahvalnosti i štovanja, radi njegovog ljubaznog prebivanja na oltarima: i tako u sito vrijeme nadoknadimo tolika pogrđenja, koja je u ovom sakramentu ljubavi primio, a i dan danas prima od krivovjeraca i zločestih kršćana.

Isus je sebe ostavio u Presvetom Oltarskom Sakramentu. 1. da ga svako može naći, 2. da može svakog k sebi primiti, 3. da svakom, tko god dođe, dijeli milosti. Prvo, On se nalazi na svakom oltaru, da ga svi mogu naći koji ga žele. One noći, kad se Otkupitelj dijelio od svojih učenika, da pođe u smrt, učenici ožalošćeni plakahu, držeći da će se posve rastaviti sa svojim dragim Učiteljem: no Isus tješeći ih, reče (a to je isto onda i nama svima govorio): „Sinci moji, evo polazim, da za vas umrem i tim da vam pokažem koliko vas ljubim, ali i umirući neću vas same ostaviti: dok ste na zemlji, dotle ću i ja s vama ostati u Presvetom Sakramentu na oltaru. Ostavljam vam moje tijelo, moju dušu, moje božanstvo i svega samog sebe. Ne, dokle vi uznastojite na zemlji, od vas neću se odijelili“-

Piše sv. Petar AIkantara: „Zaručnik je svojoj zaručnici u ovoj tolikoj dalečini htio ostaviti koga u društvu, da sama ne ostane, zato je naredio ovaj Sakrament, u kojem je sam ostao, a to je najbolje društvo, koje nanije mogao ostaviti“. Stari bezbošci bili su izmislili sebi toliko bogova, ali ljubaznijeg Boga nisu mogli ni zamisliti od našeg, koji tako blizu nas stanuje i tolikom Ijubaznošću nas čuva i prati. Evo, dakle, Isusa, gdje stanuje na oltarima zatvoren u tamnice ljubavi. Svećenici vade ga iz kućice i izlažu općem poklonu, njime vjernike pričešćuju i opet ga zatvore, a Isus se zadovoljava ondje ostati zatvoren dan i noć. Ali, zašto je služilo, o moj Otkupitelju, da u tolikim crkvama ostaješ i po noći, kad svijet vrata zatvori i tebe sama ostavi? Ta dosta bi bilo da si samo ostao po danu. Ne, on hoće, da se na oltaru nade u svako doba, po danu i po noći, njegova je želja, da ga jutrom odmah nađe, tko ga zatraži. Sad ako koja duša želi naći svog Isusa, dosta je da ode u župsku crkvu, ili u koji samostan i ondje će naći svog ljubljenika, koji ju željno čeka. U svakoj župnoj crkvi, u svakom samostanu drži se ovaj Presveti Oltarski Sakrament: i u svim tim mjestima nebeski Kralj zadovoljan stanuje u jednoj kućici od drveta ili od kamena, gdje često sam ostaje sa jednom svjetiljkom. Gospodine, govorio je sv. Bernarde, to se ne pristoji tvom veličanstvu. Ne smeta, odgovara Isus: ako se ne pristoji to mojemu veličanstvu, pristoji se mojoj ljubavi.

Koliko ostanu ushićeni i ganuti putnici obilazeći crkvu u Loretu, mjesta svete zemlje, betlehemsku štalicu, Kalvariju, sveti grob, mjesto gdje se Isus rodio, stanovao, umro i pokopan! Ali koliko ushićeniji mi moramo biti, kad se nađemo pred samim Isusom, koji stanuje u Presvetom Oltarskom Sakramentu? Govorio je Ivan Avila, da on nije mogao naći svetišta veće pobožnosti i utjehe, nego što je crkva, u kojoj stanuje svetootajstveni Isus. O. Baltazar Alvarez plakao je gledajući gospodske kuće i palače pune naroda, a crkve, u kojim Isus stanuje, prazne i zapuštene. Oh, Bože, da je recimo Gospodin samog sebe ostavio samo u jednoj crkvi na ovoj zemlji, na primjer u crkvi sv. Petra u Rimu, i štoviše da je odredio, da će se samo jednog dana u godini tu naći, oh, koliko bi hodočasnika, koliko plemića, koliko vladara nastojalo, da se onog dana nadu u Rimu i poklone se nebeskom Kralju, koji se vratio na zemlju! Ah, kakvu bi inu kućicu od zlata iskićenu dragim kamenjem pripravili! Kolikim bi se sjajem proslavio taj dan Isusova boravka na zemlji! Ali ne, veli Isus, ja se neću ograničiti samo u jednoj crkvi, ni samo za jedan dan, niti tražim tolikog bogatstva, ni tolikog sjaja: stalno ću stanovati na svakom mjestu, gdje ima mojih vjernika, da me svako u svako vrijeme, kad tko hoće, uzmogne naći.

Ah, da Isus sam nije mislio na toliku ljubav, tko bi na to ikad mogao od nas i pomisliti? Kad je uzašao na nebesa, da mu je tko onda rekao: Gospodine, ako hoćeš da nam pokažeš svoju ljubav, ostani s nama na oltarima pod prilikom kruha, da te ondje u svako vrijeme uzmognemo naći, to pitanje koliko bi bilo preuzetno i drzovito? Ali ono što nitko od ljudi nije znao ni pomisliti, to je smislio i učinio naš ljubazni Spasitelj. Ali, gdje je naša zahvalnost prema tolikim dobročinstvima? Da koji vladar dođe u koje selo svog kraljevstva, da kojeg od ondašnjih seljaka vidi, kolika bi tog seljaka nezahvalnosti bila, kada ne bi htio na nj ni pogledati; ili kad bi samo bacio okom na nj, kad bi prolazio ispred njega.

Molitva: O, Isuse, moj Otkupitelju, o ljubavi duše moje, koliko te je stalo, dok si ostao s nama u ovom Sakramentu! Najprije si trebao smrt pretrpjeti, da poslije uzmogneš ostati na našim oltarima, te iza tog morao si podnijeti tolike nepravde u ovom Sakramentu imajući uvijek nazočan biti. A mi smo toliko lijeni i zapušteni, pa te nećemo ni obilaziti; znajući da ti je milo, kad te češće posjećujemo i želiš nas napuniti dobrim, kad nas pred sobom vidiš? Oprosti mi, moj ljubazni Gospodine, jer sam i ja bio među onim nezahvalnicima. Od danas, Isuse moj, češće ću te obilaziti i što bude moguće više, zadržavat ću se pred tobom, zahvaljujući ti na dobročinstvima, ljubeći te i potrebite milosti prošeci, kad si već za tu svrhu i ostao na zemlji zatvoren na oltaru u drvenoj kutiji i učinio se našim robom ljubavi. Ljubim te, neizmjerna dobroto, ljubim te, o ljubazni Bože, ljubim te najveće i najobljubljenije dobro. Daj da zaboravim samog sebe i sve na svijetu, da se mogu sjećati samo tvoje ljubavi i da uzaživim samom tebi ugađajući. Daj da od sad sva moja naslada bude klečati pred tvojim nogama, raspali me svega svojom svetom ljubavlju. Marijo, Majko moja, isprosi mi veliku ljubav prema Presvetom Oltarskom Sakramentu i kad to zanemarim upozori me na ovo obećanje, koje sad činim, da ću ga svaki dan obilaziti.

Vigilare.info svake nedjelje donosi razmatranje crkvenog naučitelja sv. Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu „Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama“. Tekstovi su preuzeti iz prijevoda fra Ambra Miletića iz 1906., a koje je 2007. izdao nakladnik „Sav Tvoj“, a Vigilare.info napravio minimalnu redakciju.