Od početka VII. stoljeća Uznesenje Blažene Djevice Marije jedno je od četiri najstarijih marijanskih slavlja u rimskoj liturgiji (Rođenje, Navještenje, Prikazanje i Uznesenje). Sva četiri slavlja uključivala su i svečanu procesiju ulicama Rima do bazilike Svete Marije Velike na Esquilinu.
Slavlje Uznesenja, kao i sva druga marijanska slavlja, svoje porijeklo ima na Istoku, u Jeruzalemu. Egeria (5. st.), iako je u svojim opisima precizna i detaljna, u svojim spisima ne spominje ovu svetkovinu. Jedan apokrifni spis s početka VI. st. opisuje Marijinu smrt (De transitu Mariae) s naglascima veličanstvenog uznesenja.
Epifan, biskup Salamine (+ 403.) piše: „Nitko ne zna kako je izgledao kraj zemaljskog života Majke Božje“ (Haeres, 78, 24). Antonin iz Piacenze oko 570. godine spominje Bogorodičin grob u Jeruzalemu kao mjesto štovanja „de quo dicunt sanctam Mariam ad caelos fuisse sublatam“ (Itinera Hierosolymitana, 170).
Car Mauricije (582.-602.) određuje da se ovaj događaj uznesenja slavi 15. kolovoza s imenom Usnuće, kako se još i danas slavi u istočnim crkvama. Crkva na Zapadu, nadahnuta drevnom usmenom predajom i spisima svetog Efrema (+373.), svetkovina se u VIII. stoljeću prepozanje pod imenom Uznesenje Svete Marije (Sacramentarium Gregorianum Hadrianum). U Gracijanovom Dekretu (XII. stoljeće), osim nedjelja, svetkovina Uznesenja navedena je među 41 zapovijedanim blagdanom.
Dogmu o Marijinu uznesenju, odnosno da je Marija tijelom i dušom uznesena na Nebo neposredno nakon smrti i da tako potpuno sudjeluje u slavi Uskrslog, proglasio je Pio XII. 1950. godine. Iako neke Istočne Crkve ne prihvaćaju ovu dogmu, prihvaćaju Marijino uznesenje kao pobožnu i drevnu tradiciju.
Ovo je jedan od najvažnijih marijanskih blagdana koji mjesec kolovoz čini marijanskim mjesecom te ovom blagdanu u mnogim svetištima i župama prethode priprave i posebne osmine.