„Jer želja za novcem je korijen svih zala; za kojima su neki željni zalutali od vjere i zapleli se u mnoge nevolje.“ (1 Tim 6,10).
Na nedavnom susretu Društva Presvetog Imena naš je župnik održao konferenciju o dobroti svećenika koji žive zajedničkim životom ispunjenim bratskim milosrđem i vremenom za zajedničku molitvu. Iskoristio je primjer francuskih isusovaca u Novoj Francuskoj, koji su doživjeli malo uspjeha tijekom svojih prvih godina u Kanadi. No nakon što su usvojili novu strategiju, sve se promijenilo.
Kada su isusovci stigli, zaključili su da je najbolji način za evangelizaciju domorodaca živjeti među njima i izgraditi veze povjerenja i prijateljstva, što bi također pomoglo u usvajanju jezika i razumijevanju njihovih duhovnih uvjerenja. Naravno, bilo je mnogo istine u ovom mentalitetu, iako je postojao nedostatak koji se shvatio tek nakon mnogo muke i nevolja.
Te prve godine misionarskog rada u onome što je kasnije postalo Kanada bile su mučne godine velikih žrtava, budući da su katolički svećenici zapravo živjeli sami u udaljenim selima s domorodcima. Domorodci su u većini slučajeva zavoljeli misionare i sklopljena su velika prijateljstva. Međutim, obraćenja su bila rijetka i činilo se da napori koje su ulagali junački misionari nisu urodili plodom učinkovite evangelizacije.
Sveti Jean de Brébeuf i njegovi drugovi slali su pisma natrag u Francusku tijekom godina opisujući svoja iskustva. Mladi francuski svećenik, koji će postati novi nadređeni misije Huronia kada stigne u Sjevernu Ameriku, smislio je plan koji će provesti. Sanjao je o priorskom sustavu u kojem bi svećenici živjeli zajedno u neposrednoj blizini domorodaca, ali ne s njima. Rođeno je selo Sainte-Marie među Huronima.
Odatle bi zajedno izlazili služiti misu, ispovijedati se i katehizirati. Nakon toga bi se vratili u samostan gdje su se mogli odmoriti, rekreirati i provesti vrijeme u proučavanju i molitvi. To je bilo vrlo različito od načina na koji su živjeli svećenici misionari i to je bila dobrodošla promjena za Brébeufa i druge.
Zapanjujuće, kako su svećenici sve manje vremena provodili među domorodcima u svojim prirodnim nastambama, tako su obraćenja postajala sve češća i počela su se događati u gomilama. Kako je ovo bilo moguće?
Pa, nije se radilo o tome da su misionari koji su otvorili put novom sustavu bili potpuno neučinkoviti ili da je njihov rad bio uzaludan, ali stresovi samotničkog života bez bratske ljubavi i zajedničkog molitvenog života s braćom svećenicima spriječili su njihov rast u duhovnom životu.
Kažemo to u relativnom smislu jer se ne usuđujemo optužiti te velike svetce za bilo kakvu duhovnu suhoću kao da sam na mjestu da prosuđujem njihov unutarnji život. No, svećenici su ljudska bića, baš kao i mi, i trebaju rekreaciju, prijateljstvo, učenje, tišinu i moraju provoditi vrijeme klanjajući se Presvetom, što je sve bilo gotovo nemoguće dok su živjeli sami među domorodcima.
Samostan je svećenicima davao mjesto za ‘punjenje’ i rast u svetosti, a taj rast u svetosti bio je učinkovitiji za evangelizaciju divlje kulture od bilo koje tjelesne ili intelektualne aktivnosti.
Naš župnik nam je ovo prenio kako bismo objasnili našoj skupini laika da i obitelji moraju usvojiti ovaj mentalitet, što je tako teško u svijetu u kojemu su svi uvijek „u pokretu“. Za roditelje, na primjer, sve aktivnosti pa čak i crkveni događaji u svijetu, mogu biti besplodni ako obitelj ne provodi vrijeme u tihoj molitvi i daleko od buke našeg poganskog svijeta.
Dok sam slušao Oca, podsjetio sam se na činjenicu da je katolička civilizacija stoljećima upijala upravo taj mentalitet, a taj se mentalitet izražavao siestom.
Sada, kada mi moderni koji živimo u industrijaliziranom svijetu pomislimo na siestu, vjerojatno pomislimo na stereotipe o Talijanima i Meksikancima koji odu s posla nakon obilnog ručka kako bi mogli pušiti i odspavati, u usporedbi s gorljivom radnom etikom Sjevernoamerikanaca, koji se ne upuštaju u tako ‘glupe’ aktivnosti jer su oni skloni biti „produktivniji“.
No jesmo li doista produktivniji od onih veselih Latinoamerikanaca koji poslijepodne odvoje vrijeme da zatvore svoje trgovine i posjete zemlju snova? Jesmo li zdraviji? Jesmo li sretniji?
Proizvodni mentalitet sjevernoameričkog života često se pripisuje protestantskoj radnoj etici, što mnogi smatraju pozitivnom značajkom, ali mislim da bi to trebalo promatrati kao klevetu. Ironično je da se protestantizam u velikoj mjeri temelji na odbacivanju potrebe za djelima u duhovnom životu u ekonomiji milosti, ali nam je dao društveni okvir u kojem smo svi do kosti prerađeni za bogatstvo i materijalni prosperitet.
Društvo temeljeno na protestantskoj radnoj etici, društvo bez sieste, antiljudsko je društvo koje ljudska bića tretira kao strojeve. Zapravo, prema ljudima se ponaša gore nego prema životinjama. Čak i stoka treba odmor između oranja i boravka na pašnjacima.
Protestantski mentalitet koji je stoljećima obavijao našu ekonomsku percepciju u Sjevernoj Americi učinio nas je vrlo bogatima, ali nas je učinio i vrlo bolesnima. Tjelesno smo bolesni jer nemamo vremena za kuhanje, psihički smo bolesni jer ne možemo uzeti vremena za odmor, i duhovno smo bolesni jer nam nije dano vremena da ga provedemo s Bogom. Čak nam je i mašta oboljela jer nam je uskraćeno ono sveto vrijeme popodne kada je sunce najviše na nebu gdje zatvaramo oči i sanjamo dvorce od oblaka.
Obiteljski dom mora biti poput samostana Sainte-Marie među Huronima i moramo pronaći vremena da napustimo divlji kaos posrnulog svijeta i provodimo vrijeme za stolom, vrijeme u sunčanoj sobi s knjigom i vrijeme na koljenima s krunicom u ruci. Ako to ne učinimo sa svojim najbližima, doći ćemo u situaciju da naši veliki napori koji su urodili brojnim materijalnim plodovima budu uzaludni u našim dušama i dušama naše djece.
Naravno, mi smo, u neku ruku, žrtve ovog svijeta koji nismo stvorili, i pretpostavljam da vas vaš šef ne će dugo zadržati ako se pozivate na svoja vjerska uvjerenja kao izgovor da krenete kući u podne i vratite se u 14.30 sati. Isto tako, ravnatelj će vjerojatno pozvati nadzornika ako vaše dijete nestane na tri sata svaki dan kako bi otišlo kući i odrijemalo nakon obilnog ručka.
Latinac koji poslijepodne pravi dugu stanku nije lijen, već je čovjek. On ne skladišti blago na zemlji jer shvaća da ne će doći na njegov sprovod vukući bankovni trezor iza mrtvačkih kola koja prevoze njegove posmrtne ostatke. Dakle, ako ne možemo očekivati od naših šefova i naših vlada da nam priušte sveto pravo da se opustimo i napunimo snagom, onda ćemo morati postati kreativni i pronaći načine za male sieste gdje god možemo.
Za svakoga će to biti drugačije, ali poželjno je da sagledamo svoju svakodnevicu i procijenimo gdje se mogu pojaviti oni pogodni trenutci u kojima možemo biti zdravi kao i starac žuljevitih ruku koji drijema pod drvetom.
