Božić nam je skoro pred vratima. Kao što svi znamo, to je rođenje Kralja kraljeva — druge osobe Svetog Trojstva prema Njegovoj božanskoj prirodi, zakonitog nasljednika Davidovog kraljevstva nad Izraelom prema Njegovoj čovječnosti. Sveti arkanđeo Gabrijel ukazao se Blaženoj Djevici Mariji; objavivši rođenje svoga sina, Isusa, Nebeski posjetitelj izjavio je: „On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja“ (Lk 1, 32-33).
Ovo Davidovo kraljevanje ujedinio je na Posljednjoj večeri s zajednicom (communio) Crkve koju je utemeljio. Naravno, sve dok Crkva nije bila priznata, već je bila progonjena zajednica u svim zemljama u kojima je rasla, sudjelovanje zemaljskih vladara u Kristovom kraljevanju bilo je samo u mogućnosti.
Ali 303. g. po Kr. došlo je do obraćenja armenskog kralja Tiridata III., a deset godina kasnije Konstantin Veliki je uredbom (Milanskim ediktom) zaključio progone kršćana u Rimskom Carstvu. Godine 319. kralj Mirian III. uveo je kršćanstvo u Gruziju, a nakon njega kralj Ezana u Etiopiju (341.). Kršćanstvo se tako brzo proširilo Carstvom da je 380. godine Teodozije Veliki donio Solunski edikt, kojim je Crkva uspostavljena kao religija Carstva, a krštenje je postalo de facto forma državljanstva, kao što označava i ulazak u Crkvu. To je ostalo pravilo za nasljednike Carstva – Svetog Rimskog Carstva i Bizantskog Carstva – i za kasnija obraćena barbarska kraljevstva koja su nastala unutar njihovih granica i proširila se izvan njih, od Portugala do Rusije. Na svakom carskom ili kraljevskom dvoru – kao i na dvoru papa – Božić i njegovih dvanaest dana bili su velika svetkovina.
Takvi su se vladari istodobno smatrali ‘mješancima’, osobom koja je u sebi sadržavala i svećenički i laički status. Isusovo rođenje, kojeg su smatrali svojim prototipom i gospodarom, dovelo je do toga da su mnogi od njih odlučili (ili u slučaju Karla Velikog, da je to odlučilo umjesto njega) da se krune na Božić. Uz Karla Velikog, mogu se nabrojati mnogi koji su okrunjeni na Božić, uključujući Stjepana I. (ugarskog kralja), Mieszka II. Lamberta (poljskog kralja), cara Svetog Rimskog Carstva Henrika III., Vilima Osvajača, Boleslava II. (poljskog kralja), Balduina I. Jeruzalemskog i Rogera II. od Sicilije.
Ostavimo krunidbu sada po strani, ali Božić je bio važna stvar na svakom dvoru, ali možda niti na jednom toliko kao na Papinskom dvoru u Rimu. Kao što je gore spomenuto, kršćanski monarsi smatrani su ‘mješancima’. Car Svetog Rimskog Carstva nakon svoje krunidbe postojao je kanonik bazilike sv. Petra, i kada god je bio prisutan u Rimu, prisustvovao bi kao đakon na papinskoj misi; francuski kralj primio je istu čast, ali za baziliku sv. Ivana Lateranskog i djelovao je kao subđakon. Kraljevi Engleske i Španjolske proglašeni su kanonicima bazilika sv. Pavla izvan zidina i sv. Marije Velike.
Na ostalim dvorovima kršćanluka, kraljevi i carevi slavili su Božić na sličan način kao i njihovi podanici. Nakon pokorničkog došašća uslijedila je polnoćka na Badnjak u dvorskim kapelama diljem Europe. Neki od monarha – ponajviše francuski kralj – imali su različite liturgijske dužnosti tijekom božićnih misa. Svaka kraljevska kapela imala je vlastiti glazbeni zbor, kojim su često predsjedavali neki od najvećih skladatelja tog vremena; njihove božićne mise ostale su važan dio svjetske glazbene baštine. Sve do XIX. stoljeća, Božić je zadržao ovaj strogu vjerski sadržaj – veselje i darivanje bili su rezervirani za Novu godinu ili Bogojavljenje, ovisno o nacionalnim tradicijama.
No, nakon Francuske revolucije i Napoleona, i dvorska i pučka praksa počele su se koncentrirati na Božić kao vrijeme kućnog slavlja. Širenje božićnog drvca simboliziralo je taj razvoj i često je bilo potaknuto usvajanjem od strane lokalnog suverena. I zatim je došlo XX. stoljeće u kojem je monarh za monarhom bio svrgnut, a preostali monarsi u nekoć kršćanskoj Europi započeli su tradiciju čitanja božićne ili novogodišnje poruke kojom se obilježava božićno vrijeme.
U proteklih nekoliko desetljeća – u skladu sa sve većom sekularizacijom društva i zbog činjenice da u većini zemalja politička elita ima pravo veta na spomenuti govor – postoji tendencija da božićna obraćanja monarha postanu nebitna, s malo ili nimalo spominjanja rođenja Kristova.
Nekadašnja proslava od 12 dana sada je prošlost. Ali Nova godina, čak i ako više nije dan darivanja kao nekada, zadržava određenu važnost u preživjelim europskim dvorovima. U slavnijim vremenima, monarh bi ujutro prisustvovao svečanoj pontifikalnoj misi, nakon koje bi slijedio banket, a zatim prijem za elitu kraljevstva i strane veleposlanike. Danas je nešto od toga ostalo u godišnjem prijemu za diplomatski zbor.
Bogojavljenje, s kojim se završava dvanaest dana proslave, prije se raskošno slavilo na kraljevskim dvorovima. Na rijetkim dvorovima to je slučaj i danas, a kraljevska bogojavljenska liturgija ostaje jedna od najimpresivnijih ceremonija na dvoru kralja Charlesa III.
Unatoč velikim promjenama u zadnjih dvadeset stoljeća, srce blagdana ostaje isto. Neka nas Kristovo rođenje sve podsjeti na otkupljenje koje nam je donio i na odanost koju mu dugujemo time; neka nam donese vladare koji u Njemu vide primjer koji treba slijediti u ophođenju s nama; i neka se Njemu i takvim vođama odužimo ako, kao i kada se pojave sa službom dostojnom viteštva prošlih vremena.