Slavimo svetkovinu Krštenja Gospodinova, podsjećajući nas na krštenje koje je Krist primio po rukama Ivana Krstitelja. Opis toga događaja ostavila su nam trojica evanđelista. Također znamo da je to događaj kojim započinje javno poslanje Spasitelja, otkrivajući ujedno Boga u Presvetom Trojstvu. Kako da shvatimo ovaj događaj?
Podrijetlo ovog slavlja nalazimo u tradicijama Istoka, u rimski kalendar je ušao kasno, 1955. godine. Znamo da je nedjelja – kao dan Gospodinova uskrsnuća – za kršćane od samog početka bila sveti dan. Proslava Kristove otkupiteljske smrti i uskrsnuća bila je povijesno prva vrhunska točka liturgijske godine – kako pokazuje Rimski martirologij – bio je festum festorum i solemnitas solemnitatum. Drugi „vrhunac“ slavlja bio je vezan uz slavlje Rođenja Gospodinova. Drugi stari običaj bilo je obilježavanje Gospinih dana; nadalje: apostolima i mučenicima, kao onima koji su se svjedočanstvom svoje krvi na poseban način sjedinili s Kristom i zagovaraju nas u nebu. Također znamo da je vjerski i crkveni život prvih kršćana bio vrlo… lokalni. Naravno, stoga se javila potreba da se odredi redoslijed svetkovina i spomendana koje pojedina mjesna Crkva slavi u pojedinoj pokrajini i regiji. U tom pogledu raspolažemo zanimljivim spomenicima iz prošlosti, pa je tako vrijedan spomena do danas sačuvan kalendar svetog Wilibrorda (oko 658. – 739.), apostola Frižana. Širenje kršćanstva zahtijevalo je i organiziranje crkvenog života među narodima koji prihvaćaju Evanđelje, pa prema tome i određivanje određenog reda liturgijskih slavlja i spomendana, a kasnije i brigu o koherentnosti i stanovitoj univerzalnosti pravila o svetim vremenima.
Zašto nam onda Crkva danas skreće pozornost na krštenje Gospodinovo? Ovaj događaj ima poseban karakter: njime započinje Kristovo javno djelovanje, on je objava otajstva Presvetog Trojstva, a ujedno i simboličan završetak „starozavjetne“ etape povijesti spasenja.
Ivan Krstitelj posljednja je velika ličnost starozavjetne stvarnosti, posljednji Božji glasnik: njegova je zadaća navijestiti dolazak Mesije, pripremiti Židove da povjeruju u njega. Svjedočanstvo evanđelja vrlo je rječito: kao i kod proroka Izaije, Ivan je „glasnik“ koji priprema put, „viče u pustinji“, vrši krštenje vodom, naviješta drugo, veće i važnije krštenje. Ivan Krstitelj je siguran u svoju zadaću i Kome prethodi: „Za mnom dolazi jači od mene, a ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remen na sandalama. Ja sam vas krstio vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim“ (Mk 1,7-8). Krist je izvor života i spasenja, Bogočovjek koji nam daje vodu živu, izvor života naše duše i uzrok naše nade; Ivan se predstavlja kao nedostojni sluga, rob.
Međutim, Mesiji je prethodio veliki prorok nalik Iliji: vodio je skroman, asketski život, živio u samoći, siromaštvu, prezirući duh ovoga svijeta, izgarajući žarkom ljubavlju prema Bogu. Cornelius i Lapide objašnjavaju nam u čemu se točno sastojala Ivanova “prednost”: „1. U svom rođenju, jer je rođen šest mjeseci prije Krista. 2) U Krštenju, jer je krstio prije Krista, zapravo je krstio Krista. 3) U poučavanju je pokajanjem pripravljao put Kristu. 4) Ukazivanje na Isusa kao Mesiju i Jaganjca Božjeg koji će uzeti grijehe svijeta. 5) Podnoseći mučeništvo prije nego što ga je Krist doživio. 6) Uzdižući se u krilo otaca u paklu i propovijedajući im Krista koji će uskoro doći da im donese slobodu“.
Ovdje nailazimo na zanimljiv detalj: prema židovskom zakonu čovjek je mogao stati pred narod i poučavati tek kada je navršio 30 godina, što se smatralo dobom zrelosti. Krist je ispunio ovaj zapis – Spasitelj ispunjava najave proroka i zakona. Nadalje: Ivan se pripremio za ispunjenje svoje zadaće boraveći u pustinji; nakon što je primio krštenje vodom, Krist je također otišao u pustinju. Tu nailazimo na za nas važan trag: molitva, samoća, boravak u „pustinji“, duhovna priprava, odsijecanje od „svijeta“ čine važan element unutarnjeg života. Sveti Augustin je čak ustvrdio da nitko ne će biti dobar svećenik tko prvo nije bio dobar redovnik – tko se nije pripremio molitvom, postom, samoćom i udaljavanjem od načina razmišljanja ovoga svijeta.
Zaustavimo se na trenutak na pitanju samog krštenja. Ivan je krstio vodom, a ljudi koji su primili ovo krštenje „priznavali su svoje grijehe“. Bilo je to posebno “krštenje”, koje je podsjećalo na ritualna pranja u ono doba; znak odlaska od zla, pokajanje, okretanje Bogu, unutarnja obnova. Ivan je bio svjestan da i sam treba krštenje („Ti me trebaš krstiti, a ti dolaziš k meni?“), ali Krist razrješava tu dilemu: „Dopusti sada, jer tako nam dolikuje ispuniti svu pravednost“ (Mt 3,1).
