U vrijeme kada toliko ljudi – ne samo iz svijeta politike, iako su oni u njoj najglasniji, pa tako i glede tzv. legalnog pobačaja do 12. tjedna trudnoće, besplatne kontracepcije – podsjećamo na neke lijepe i važne citate iz enciklike Evangelium Vitae Svetog Oca Ivana Pavla II. Iako je enciklika o vrijednosti i nepovrjedivosti ljudskog života objavljena prije trideset godina, 25. ožujka 1995., nije izgubila svoju valjanost. Također je prikladno štivo za moderna vremena.
Čovjek je pozvan na puninu života koja daleko nadilazi dimenzije njegova zemaljskog postojanja jer uključuje sudjelovanje u životu samoga Boga. Uzvišenost ovog nadnaravnog poziva pokazuje veličinu i ogromnu vrijednost ljudskog života i u njegovoj vremenskoj fazi. Život u vremenu osnovni je uvjet, početna faza i sastavni dio cjelovitog i nedjeljivog procesa ljudskog postojanja. Taj je proces – neočekivano i bez ikakvih ljudskih zasluga – osvijetljen obećanjem i obnovljen darom božanskoga života koji se u potpunosti ostvaruje u vječnosti (usp. 1 Iv 2,1-2).
Danas smo svjedoci gaženja temeljnog prava na život velikog broja slabih i bespomoćnih ljudskih bića, osobito nerođene djece. Ako krajem prošlog stoljeća Crkva nije mogla šutjeti pred ondašnjim oblicima nepravde, ne može šutjeti ni danas, kada uz stare društvene nepravde, koje na žalost još nisu posvuda prevladane, u mnogim dijelovima svijeta uočavamo pojave još veće nepravde i ugnjetavanja, često pogrJešno smatrane dokazima napretka na putu uspostave novog svjetskog poretka.
Kako bi se pospješilo širenje pobačaja, ogromna su sredstva uložena i nastavljaju se ulagati u proizvodnju lijekova koji omogućuju usmrćivanje fetusa u majčinoj utrobi na način da liječnička pomoć nije potrebna. Čini se da je gotovo isključivi cilj znanstvenih istraživanja u ovom području dobivanje proizvoda koji su sve jednostavniji za korištenje i sve učinkovitiji u uništavanju života, a istovremeno omogućuju provođenje pobačaja bez ikakve društvene kontrole i odgovornosti.
Upućujem osobito hitan poziv svim članovima Crkve, koja je narod života i služi životu, da zajedno pokažemo suvremenom svijetu nove znakove nade, brinući se za rast pravednosti i solidarnosti, za učvršćivanje nove kulture ljudskog života, kako bismo izgradili autentičnu civilizaciju istine i ljubavi.
Slika suvremenog čovječanstva doista je duboko uznemirujuća, posebice kada pomislimo ne samo na različita područja u kojima se događaju napadi na život, nego i na njihovu osobitu učestalost te, istovremeno, na višestruku i snažnu potporu koju dobivaju zahvaljujući širokoj društvenoj prihvaćenosti, čestim slučajevima pravnog priznanja i uključivanju određenih zdravstvenih radnika u njih.
Odluke protiv života ponekad se rađaju iz teških ili čak dramatičnih iskustava duboke patnje, usamljenosti, potpune ekonomske besperspektivnosti, depresije i straha za budućnost. Takve okolnosti također mogu značajno ublažiti subjektivnu odgovornost, a posljedično i krivnju donositelja takvih odluka, koje su kaznenopravne naravi. Ipak, danas ovaj problem nadilazi osobne situacije, iako se njihova važnost ne može zanemariti. Ono se događa i na kulturnoj, društvenoj i političkoj razini, gdje se otkriva njegov najštetniji i najuznemirujući aspekt, naime tendencija – sve raširenija – da se ovdje spomenuti zločini protiv života tumače kao legitimne manifestacije osobne slobode koju treba priznati i zaštititi kao istinska individualna prava.
Bezuvjetno opredjeljenje za život dobiva svoj puni religiozni i moralni smisao kada proizlazi iz vjere u Krista, njome se oblikuje i iz nje crpi snagu. Ništa nam ne pomaže više da zauzmemo ispravan stav prema sukobu smrti i života od vjere u Sina Božjega koji je postao čovjekom i došao među ljude „da imaju život i da ga imaju u izobilju“ (Iv 10,10): to je vjera u Uskrslog koji je pobijedio smrt; vjera u Kristovu krv, „koja govori glasnije od [krvi] Abelove“ (Heb 12,24).
Život koji je Sin Božji donio ljudima ne može se potvrditi samo kao postojanje u vremenu. Život koji vječno postoji „u Njemu“ i koji je „svjetlo ljudima“ (Iv 1,4) sastoji se u tome što je čovjek rođen od Boga kako bi sudjelovao u punini njegove ljubavi: „Svima koji ga primiše dade vlast da budu djeca Božja, onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tijela, ni od volje muževlje, nego od Boga“ (Iv 1,12-13).
Istina o svetosti života ima za posljedicu načelo njegove nepovrjedivosti, upisano od samog početka u čovjekovo srce, u njegovu savjest. Pitanje: „Što ste učinili?“ (Post 4,10), koju je Bog uputio Kajinu kad je ubio brata Abela, izražava iskustvo svakoga čovjeka: glas koji progovara duboko u njegovoj savjesti uvijek ga podsjeća na nepovrjedivost života – vlastitog i tuđeg – kao stvarnosti koja mu ne pripada, jer je vlasništvo i dar Boga, Stvoritelja i Oca.
Braniti i jačati život, častiti ga i ljubiti – to je zadaća koju Bog povjerava svakom čovjeku, pozivajući ga – kao svoju živu sliku – da sudjeluje u njegovoj vlasti nad svijetom: „I blagoslovi ih Bog govoreći im: Rađajte se i množite se, napunite zemlju i vladajte njome, i gospodarite ribama morskim, pticama nebeskim i svim živim stvorovima što gmižu po zemlji“ (Post 1,28).
Ljudski je život posebno slab i krhak kada dolazi na svijet i kada napušta smrtnost da bi stigao u vječnost. Riječ Božja opetovano poziva na brigu i poštivanje života, osobito života obilježenog bolešću i starošću.