Započinjem s jednostavnom tvrdnjom koju predani kršćani uzimaju kao neupitnu istinu – poput aksioma. To nije tvrdnja o činjenicama, kao da govorimo da je dva plus dva četiri. To je izjava o vrijednosti, čija se istinitost temelji ne na razumu, nego na objavi – točnije, na božanskoj objavi, čija istina dolazi od Boga, a ne od čovjeka. A u čemu je ta tvrdnja? U tome da Isus Krist ostaje apsolutno središte života Crkve i, zapravo, cijelog stvorenog poretka svijeta.
To je temeljna pretpostavka svakog ozbiljnog promišljanja o teologiji javnog života – i, šire, o mogućnosti postojanja kršćanske kulture.
U katoličkom shvaćanju spasenja redovi prirode i milosti, čovjeka i Boga, nisu međusobno odvojeni. Nismo bića razdijeljenih duša, osuđena živjeti u rastrganosti. Kozmos i savez, povijest i nebo, krhkost Zemlje i slava nebesa – ne smiju se promatrati kao dva vječno suprotstavljena principa. Nijedan ne bi trebao napadati ili potiskivati drugi. To nikada nije bila Božja namjera.
Bog, kao Stvoritelj i Otkupitelj – kao Arhitekt svijeta koji je, nakon pada u grijeh, postao njegov Spasitelj – htio je da priroda i milost djeluju u skladu. On koji je stvorio prirodni red, ujedno je i darovatelj milosti. Za razliku od nekih protestantskih teologija (npr. kalvinističke ili luteranske), koje razdvajaju „dvije vlasti“ ili „dvije sfere“, katolička vjera ustraje na njihovu jedinstvu.
Taj radikalni razdor – između Boga i svijeta, čovjeka i milosti – nikome ne koristi. Ostaviti čovjeka i društvo bez povezanosti s Bogom znači osuditi ih na besmisao. U katoličkoj vjeri, pak, nada uvijek postoji –spes contra spem .
Ako je istina tko je Krist (kristologija) i što je učinio (soteriologija), tada to nužno uključuje i istinu o čovjeku (antropologija) i o Crkvi koju je utemeljio (ekleziologija). Iz toga se prirodno razvija i shvaćanje kako vjera oblikuje javni život – što nazivamo građanskom teologijom.
Krist je središnja ideja kršćanstva. On je Logos, Božja Riječ, kroz koju je sve stvoreno. U Njemu počinje, održava se i završava sve što Crkva jest i čini. Krist nije došao samo spasiti čovjeka kao pojedinca – već i čovjeka u njegovim odnosima, u zajednici, u kulturi. Nije došao spasiti samo našu dušu, nego i naš svijet.
Postavlja se pitanje: gdje se nalazi punina čovjekova ostvarenja? U kojem se idealnom jedinstvu ispunjava najdublja ljudska čežnja?
Na to pitanje odgovara fr. William F. Lynch, S.J., u svojoj knjizi Christ and Apollo (1960.). Mnogi bi rekli: „Naša punina je u sjedinjenju s Bogom.“ No fr. Lynch, oslonjen na crkvene oce i skolastičku tradiciju, nudi drugačiji pogled:
„Ja to zovem Crkvom, jer me katolička mašta ne prisiljava zamisliti da se na kraju moram osloboditi ljudskog društva da bih se sjedinio s Bogom. Naprotiv, pomaže mi zamisliti da, jednom kad sam se upustio u dobru stvar – ovdje društvo – mogu i moram je nositi sa sobom sve do srca nezamislivog.“Za razliku od toga, protestantska mašta, kaže Lynch, često zamišlja društvo kao nužno zlo – nešto što treba trpjeti u ovom svijetu, ali odbaciti kad stanemo pred Boga. Kao da cilj nije drugo nego „stajati nag pred Bogom, izvan društva“. Takav pristup Boga pretvara u tišinu i bezdan. No Bog nije tišina – On je Riječ. I Crkva je Kristovo tijelo, kroz koje upoznajemo Boga.
Ako, kako kaže Chesterton, „nije dobro da Bog bude sam“, onda ni čovjek ne može biti sam. Bog je zajednica – Otac, Sin i Duh Sveti – i mi smo stvoreni na njegovu sliku. Nismo stvoreni za osamu, nego za zajedništvo.
U Poslanici Efežanima (1, 3–6; 11–12), sveti Pavao kaže da smo „izabrani… prije postanka svijeta“, da budemo „sveti i besprijekorni pred njim“, da budemo „posinjeni po Isusu Kristu“ i „na hvalu slave njegove“. To je identitet Crkve: Zaručnica Kristova, njegovo tijelo i nazočnost u svijetu.
U tom svjetlu Crkva postaje temelj razumijevanja kršćanske kulture – i sredstvo koje pomaže čovjeku da kroz vjeru i zajedništvo pristupi Bogu.