Ako je život molitve poziv koji se nudi svima, onda iz toga proizlazi da je i praksa molitve jednako dostupna svima. Molitva nije ezoterična vježba namijenjena samo „duhovnim atletičarima”, nego dar ponuđen svakom čovjeku. Nema nijedne osobe na svijetu kojoj Bog nije uputio poziv na molitvu.
Ali što je zapravo molitva i zašto nam je potrebna? Katekizam je na to pitanje jasan: ona je „životni i osobni odnos sa živim i pravim Bogom” (br. 2558). Sveta Mala Terezija to je izrazila još jednostavnije i ljepše: „Za mene je molitva ushit srca; jednostavan pogled upravljen prema nebu; vapaj priznanja i ljubavi, u radosti i u kušnji.”
Molitva je, dakle, ono što se događa kad se obraćamo Bogu, razgovaramo s Njim, u svijesti da je naša ovisnost o Njemu potpuna i trajna. To je dijalog u koji slobodno ulazimo, dijalog koji ne će završiti u ovome svijetu, nego će se nastaviti i produbljivati u vječnosti, kada stupimo u zajedništvo s Bogom, anđelima i svetima. Budući da Bog želi da svaka osoba ima taj „životni i osobni odnos s Njim”, možemo reći da smo stvoreni upravo zato da slobodno izaberemo Njega i da Mu uzvratimo ljubavlju – uvijek i posvuda.
No život molitve nije samo najintimnije i najnužnije iskustvo čovjeka, nego i neizostavna borba protiv „duhovnog gušenja”. Bez molitve bismo ostali bez „kisika” koji hrani našu dušu. Ne moliti znači živjeti u najdubljem siromaštvu, koje je još gore kad čovjek povjeruje u laž da mu molitva nije potrebna. „Bijeda,” upozorava Daniélou, „jest stanje čovjeka prepuštenog samome sebi, lišenog Božje snage.” Eliot u Četiri kvarteta to izražava dramatično: čovjek može zamišljati da mu ne treba Bog, da je „zdravo tijelo i krv”, ali to je najpodmuklija zamka Zloga.
Molitva je stoga nužno ljudsko iskustvo, energija koja omogućuje da preživimo duhovno. Jer kako Daniélou naglašava, ona je bitna ne samo za našu prolaznu dobrobit, nego i za vječnu sreću kojoj svi težimo. Zato molitva pripada i općem dobru – onome što je uvijek bilo temeljna zadaća politike. „Nijedna prava država ne može postojati,” kaže on, „ako u njoj nema mjesta za molitvu.” Bez molitve društvo postaje prostor u kojem nema hrane za dušu, osobito za siromašne i prosječne, one koji ne mogu izdržati svijet zatvoren prema Bogu i svetome.
Zbog toga je religija uvijek i „masovno pitanje”. Nema osobnog kršćanstva bez društvenog kršćanstva. Nema kršćanskog naroda bez kršćanske civilizacije. Daniélou kaže: „Prije nego što se vjera doista ukorijeni u jednoj zemlji, mora prožeti njezinu civilizaciju i stvoriti kršćanstvo kao način života.” A da bi se to ostvarilo, potrebno je da i „Cezar” prizna vjeru kao istinitu i dobru. Bez toga, upozorava on, siromašni će uvijek ostati zakinuti.
Obraćenje cara Konstantina uklonilo je prepreke za javno priznavanje Boga i Crkve, čime je evanđeoski život postao pristupačan i najskromnijima. Drugim riječima, i politika mora pronaći svoje uporište u Bogu i Crkvi, jer alternativa je uvijek ista: krv i okrutnost poganskoga Rima. Koloseum i danas svjedoči o tisućama nevinih koji su mučeni i ubijani kako bi se zabavila razmažena masa.
Kršćanstvo je od tada „krstilo” Rim i preobrazilo civilizaciju. Tada se i borba za krjepost učinila lakšom jer društvo nije više bilo neprijateljsko prema vjeri. Isto vrijedi i danas: bez molitve i bez Boga društvo postaje bešćutno, a život krjeposti pretežak. Samo ondje gdje postoji mjesto za Boga, i običan čovjek može pronaći snagu da živi dobro.
