Postoji jedna opća zabluda u Hrvatskoj osobito među nekima koji se osjećaju kao katolici, konzervativci i domoljubi, da je biti „moderan“ nekako „in“.

„Biti moderan“ zvuči nekako primamljivo. Oni koji žele biti takvi, misle da će ih druga strana lakše prihvatiti i da će se uspješnije uklopiti u društvo. „Biti moderan“ suprotno je od onog etiketiranja radikala (i modernista) da smo zaostali, zatucani, iz srednjeg vijeka, katolibani i… nazadni. Ova „in“ ekipa iskreno misli da je biti „moderan“ nekakav prihvatljiv pojam, naivno vjerujući da će na taj način moći ući u neki društveni i politički „mainstream“ i izbjeći etiketiranja.

Jednostavno krivo! Cijeli pojam „moderni čovjek“ i moderno (današnje) vrijeme, kao nešto uzvišeno, potpuno drukčije i bolje nego što je ikada bilo u ljudskoj povijesti je, najblaže rečeno, budalaština, a najozbiljnije rečeno, jedno teško krivovjerje i opasna ideologija koja dehumanizira čovjeka i logično vodi prema totalitarizmu.

Riječ je zapravo o modernizmu – ideološkom pokretu i jednom u nizu mnogih ”izama” koje su kulturni marksisti osmislili nastojeći postići raj na zemlji.

Pogrješno je povlačiti se i tražiti sklonište kada radikali krenu napadati s etiketama. Umjesto toga, prihvatite ih (etikete) i uzvratite odgovorom da modernistička i radikalna ideologija i revolucija nije ništa dobro donijela čovječanstvu u posljednjih nekoliko stoljeća! Nema povlačenja i nema zona komfora, ovo je otvoreni rat za dušu jednog naroda i općenito za kršćansku vjeru i zapadnu uljudbu.

Moderan (i još gore „postmoderan“) čovjek zatvara svoje oči (i razum) pred nepobitnim činjenicama: da se neke stvari kod čovjeka nikada nisu promijenile niti se budu. Čovjek je, i prije ovog „modernog doba“, volio, ljubio, stvarao i podizao obitelj, stvarao uzvišenu glazbu, umjetnost, arhitekturu, otkrivao nove ideje i znanstvene činjenice. Moral i istina su bili stalni i to se pokazalo dobrim za pojedinca i za društvo. I najvažnije, čovjek je tragao za smislom svog života, za otkrivanjem Boga.

Ali temeljna premisa modernizma je da Bog ne postoji, ili ako postoji onda je nekakvo udaljeno božanstvo, nekakav nezainteresirani arhitekt koji je sve napravio i – povukao se. Sada čovjek zauzima svoje ispravno mjesto (jer Boga nema, konačno smo ga detronizirali) i kroz spoj hladnog racionalizma i znanosti čovječanstvo će se stalno materijalno uzdizati u neprestanom progresu, to jest napretku za blistavu budućnost.

Taj „moderni čovjek“ u drugim riječima je dio „progresivne“ to jest „napredne“ ideje a cijeli korijen proizlazi iz marksizma i drugih filozofa koji su bili temelji i komunizma, fašizma i nacizma. Oni su svi govorili o „progresu“ i da se elementi starog „zaostalog svijeta“ mora uništiti kroz nasilnu revoluciju (i ratove) kako bi novi, moderni čovjek mogao konačno ispuniti svoju povijesnu „misiju“.

Što markistički revolucionarni duh potiče kod „modernog čovjeka”?

Pogledajmo samo jednog današnjeg klasičnog ljevičarski ‘naprednog’ političara u Hrvatskoj, primjerice Milanovića, Bernardića ili Beljka, to je dijalektika koja vodi do konflikta i nereda. Njihov govor je destruktivan i namjerno provocira, iskorištava i održava društvene napetosti. I tako još uvijek slušamo i oni potiču razdor na relaciji ustaše – partizani, lijevi – desni, HV – HOS, Hrvati – Pupovac (Srbi), selo – grad, provincija – „građanstvo”, napredni – zaostali, bogati – siromašni, radnici – vlasnici; proleteri – buržoazija, crnci – bijelci; muževi – žene; obitelj – „nove” obitelji, katolici – ateisti, laici – klerici, konzervativci – progresivci…

I što gledamo kroz katastrofe 20. stoljeća i nekoliko desetljeća ovog stoljeća?

Dietrich von Hildebrand to je najsažetije opisao (u knjizi „The Devasted Vineyard”): „…jedan radikalni nastavak propadanja i dekadencija u ljudskom, duhovnom i uljudbenom području, jednu dezintegraciju bez presedana, jednu dehumanizaciju koju niti jedan racionalan čovjek ne može nazvati napretkom“.

Spomenut ćemo samo neke aspekte dehumanizacije: ubijanje vlastitog čeda kroz „legalni“ pobačaj; umjetna oplodnja i zamrzavanje malih ljudi; kloniranje; ubijanje starijih i bolesnih; spolni ‘odgoj’ naše djece; feminizam; nestanak srama; pranje mozga kroz masovne medije; seksualna perverzija i nakaradnost; uništenje temeljnog identiteta čovjeka kao muško i žensko (genderizam); opća amoralnost; opsesivnost s tehnologijom i virtualnim internetskim svijetom na uštrb doticaja sa stvarnim ljudima; socijalizam; komunizam; globalizam i egalitarizam…

Moderan čovjek je pragmatičan. On nema neka jaka načela ni jake moralne stavove, relativist je i svakako oportunist. Vjeruje da znanost sama po sebi ima sve odgovore (to se baš i nije pokazalo u ovoj korona-pandemiji!) i da je jedino što je stvarno, to je moć, bilo politička, medijska ili vojna moć.

Moderan čovjek je totalitaran u svojim razmišljanjima i zahtjeva jednu potpunu dehumanizaciju. On je u svom progresivnom sljepilu spreman samom sebi racionalizirati i ubijanje nerođene djece. Čak je spreman reći da „osobno“ nije za to, ALI Jelena Veljača i Sanja Sarnavka će ga kritizirati, a jako je važno i mišljenje Indexa, Šprajca i ostalih…

Taj moderan čovjek, ako je političar, spreman je i malo odglumiti neke konzervativne elemente kada je vrijeme izbora, misleći da su svi već zaboravili neke „sitne“ stvari tijekom mandata, primjerice neke konvencije…

Na konzervativnoj strani politike i društva u Hrvatskoj postoje dvije vrste „modernog“ čovjeka, što je samo po sebi paradoks jer modernizam nikako ne ide s konzervativnom idejom koja je u samoj svojoj biti proturevolucionarna. Konzervativna ideja zahtijeva promjene, ali postupne i kontinuirane.

Kontinuitet u Hrvatskoj je naglo i krvavo prekinut 1945. godine nakon boljševičkog prevrata, tako da konzervativna, kršćanska i domoljubna ideja nije mogla nastaviti kontinuitet i rast kao što je to činila tijekom 19. i prve polovice 20. stoljeća, jer je ta elita ili ubijena ili protjerana ili ušućena.

Kako izgledaju te dvije vrste „modernog“ čovjeka na desnoj ili konzervativnoj sceni?

Prva vrsta su oni ljudi koji dolaze iz povlaštenog položaja još iz komunističkog sustava, zahvaljujući zaslugama djedova i očeva u tom režimu. Odgojeni su više-manje građanski pristojno, s nekim ostatcima starog kršćanskog morala, pragmatisti su, prihvaćaju Hrvatsku jer je jednostavno tu, prihvaćaju barem deklarativno katoličanstvo jer… je jednostavno većinska vjera i treba se držati pod kontrolom države koliko god je to moguće. Oni su imali vrlo malo ili nikakav dodir s onom dubinskom katoličkom Hrvatskom, iz „nazadnih“ hrvatskih krajeva, koja je pružala otpor komunističkom režimu. Oni su stvarno zlatna povlaštena mladež bili i danas su takvi kao odrasli. Oni ‘plivaju’ i mijenjaju se prema potrebi. I razlike između elitnih vodećih struktura na sadašnjoj političkoj sceni, u biti su vrlo male, jer je vodeća elita slično odgojena i ima sličnu sociološku pozadinu.

Druga skupina su mnogi moderni ljudi dolaze od tradicionalno, konzervativni obiteljski pozadina ili vode takve institucije, organizacije ili stranke koje bi po svojoj biti trebale biti konzervativne – ali nisu.

Zašto? Kaže se da ih je „duh vremena“ preuzeo. Opet glupost. Nikakav „duh vremena“ (zeitgeist), nego oni, ponajprije, nisu nikada dubinski razmišljali o svojoj vjeri niti su je osjećali, kao ni svoje porijeklo te su zatomili savjest i prodali svoju dušu tamnoj strani –knezu ovoga svijeta, đavlu, radi povlastica, naročito onih materijalnih. Oni su ljuska i njihova vjera je folklor, a domoljublje radi zadržavanja političkih pozicija.

Ova je skupina modernih ljudi najpodlija. Katolici, konzervativci i domoljubi misle da su „naši“ i stalno imaju nekakva očekivanja da će se oni kad-tad obratiti i početi raditi za „našu“ stranu.

Neće.

I obje te skupine „modernih ljudi“ ništa manje ne preziru „bazu“, „obične Hrvate“ koji su po njihovu mišljenju neotesani, zaostali, agresivni („koriste krivi ton“). I da, čuo sam osobno da termin „konzervativan“, tretiraju kao negativan predznak, i to oni koji bi trebali predvoditi konzervativnu ideju! To znači da ova skupina, baš kao i klasični ljevičarski modernisti, s prijezirom gledaju na „konzervativce“.

Oni istinski nikada nisu razumjeli što znači biti katolik i konzervativac i domoljub – sve u jednom. Ili su to sve odbacili jer nije „oportuno“ ili se toga srame u tzv. „elitnom društvu“. Za njih je to neka raja s kojim oni, eto moraju vladati i koju moraju… prosvijetliti.

Da, klasičan je to izraz modernog čovjeka, još od Francuske revolucije: prosvijetliti zatucanog „običnog” čovjeka kojemu su glavni cilj i ljubav – Bog, obitelj i domovina. A glavna brana ove „zaostalosti“ je uvijek bila Katolička Crkva i zatucani katolički vjernici. A glavni protagonisti „duha vremena“ su, i danas i prije, tzv. slobodni zidari, masoni i njima slična društva. Ovo nije teorija urote. Ovo je stvarnost koja se odigrava i danas, za onoga tko je želi vidjeti.

I tako, s jedne strane u Hrvatskoj imamo „modernog čovjeka“, koji uključuje sve radikale koje sam prošli put naveo. To su i oni s lijevog i tzv. desnog (ili, još gore, „centrističkog”) „demokršćanskog“ spektra i u politici, kulturi, akademiji, a nažalost i kod nekih u Crkvi (Juda je bio u najužem krugu…).

Oni pravovjerne katolike, konzervativce i domoljube etiketiraju različitim naslovima, i to od najvulgarnijih u virtualnom svijetu, poput komentara Indexa, do podlog i suptilnog ismijavanja u finim klasičnim salonima.

Lijek za ovo? Prihvatiti izazov!

Mi jesmo nazadni, tj. retrogradni, i tu etiketu nosimo s ponosom, jer se time ne sramimo naše vjere, povijesti, uljudbe i svega onoga što nas čini izvorno Hrvatima i što su naši predci krvavo gradili kroz dugih 13. stoljeća (ups, spomenuo sam ono od „stoljeća 7.“). Pa da, i zašto bih se sramio toga? Neka se srame „modernisti“ koji nemaju pojma o hrvatskoj povijesti i kulturi te općenito o kršćanskom kraljevstvu koje je stoljećima bilo ukorijenjeno u zapadnoj Europi.

Retrogradni su uvijek bili „normala” u Hrvatskoj i s vremenom će preuzeti sve društvene poluge. Mladi sve više postaju retrogradni jer znaju prave vrjednote i traže smisao života, a stvara se i intelektualna elita koja će nastaviti kontinuitet s bogatom intelektualnom baštinom od prije boljševičke revolucije u Hrvatskoj. Kako to znam? Zato što Hrvati vole svoju katoličku vjeru, vole svoju domovinu, vole svoje obitelji i imaju zdrav razum, ogromno povijesno iskustvo i mogu namirisati lažne elite i pojave te su se spremni boriti za istinu, za prave vrjednote i imati jaku i ponosnu Hrvatsku.

Novi retrogradni, aktivni su i neće stati dok ne zauzmu prostor koji im pripada u katoličkoj Hrvatskoj.