Izbori u studenom 2020. dolaze gotovo na isti datum kao i izbori prije četrdeset godina nakon izbora 1980. godine, gotovo na isti datum. Bili su to izbori od velike važnosti za cijeli svijet, pogotovo što se tiče velike bitke u koju su SAD i Vatikan ušli zajedno.
Ronald Reagan pobijedio je na tim izborima, s krilaticom „Make America Great Again” („Učinimo Ameriku ponovno velikom”). Da, doslovno s tom krilaticom. Američka se javnost očito složila s time da je on pravi čovjek za tu dužnost. Četvrtog studenog 1980., Amerikanci su velikom većinom izabrali Ronalda Reagana, a ne tadašnjeg predsjednika Jimmya Cartera. Reagan je dobio 10% više glasova, osvojivši četrdeset i četiri od pedeset saveznih država i preuzevši Izborni kolegij s nadmoćnom većinom od 489 naprama 49 zastupnika (u SAD-u, predsjednik se bira posredno, tj. građani SAD-a daju svoje glasove zastupnicima Izbornog kolegija iz svih 50 saveznih država, koji zatim biraju predsjednika i potpredsjednika SAD-a).
Čovjek koji je predvidio ovu dramatičnu promjenu bio je Poljak koji je stajao s druge strane Željezne zavjese te koji se divio i novom američkom predsjedniku i novom papi, Poljaku. Lech Walesa, vođa Solidarnosti (poljski radnički pokret koji je prerastao u masovni narodni pokret protiv komunističkog režima u Poljskoj), stajao je 7. prosinca 1980. na vjetrometini, na samom rubu Gdanjska, gdje je, bez straha i otvoreno, govorio o izborima u SAD-u.
„Možda je to bila intuicija”, rekao je Walesa skupini novinara, među kojima su bili i Amerikanci, „no, prije godinu dana, predvidio sam što će se dogoditi. Reagan je bio jedini dobar kandidat u vašoj predsjedničkoj kampanji i ja sam znao da će pobijediti.” Vođa katoličkih radnika proročanski je govorio o tom prosinačkom danu: „Jednoga dana, Zapad će se probuditi i možda će biti prekasno, kao što je to Solženjicin napisao. Reagan će obaviti bolji posao i uredit će stvari na puno učinkovitiji način te će SAD podići i postati snažan”.
Svijet je bio pred promjenom, što je Lech Walesa shvaćao, ne samo zato što je razumio čovjeka koji je trebao ući u Bijelu Kuću, već i zato što je razumio čovjeka koji je, dvije jeseni ranije, iz Krakowa prešao na Trg sv. Petra: papu Ivana Pavla II.
Reagan je to, također, shvatio te je jedan od njegovih prvih političkih poteza bio pružanje ruke Vatikanu. Želio se susresti s Ivanom Pavlom II. otkad je vidio snimku papina prvog posjeta svojoj poljskoj domovini u lipnju 1979. godine.
„To je to”, viknuo je Reagan na svoj televizor dok su on i njegov bliski suradnik, Richard Allen, gledali izvanredne snimke rođenog Poljaka u posjetu Varšavi. „Papa je ključ! Papa je ključ!” Reagan je rekao Allenu, katoliku, da mora postati predsjednik te da moraju pružiti ruku ovom novom papi, Poljaku, kao i Vatikanu te ih „učiniti svojim saveznicima”.
Nedugo nakon što je Reagan izabran, osobno je stupio u kontakt s kardinalom Piom Laghijem, tada nadbiskupom, koji je netom imenovan za papinskog izaslanika u Washingtonu (apostolsko izalslanstvo nema službenu diplomatsku funkciju kao nuncijatura, koja je u SAD-u uspostavljena tek 1984.), koji se kasnije prisjećao da mu je Reagan (prije predsjedničke inauguracije) poslao „lijep telegram” iz Kalifornije, poželivši mu dobrodošlicu u Washington. „Znao je da sam imenovan za SAD i poslao mi je telegram”, prisjećao se kardinal Laghi. „Bio sam iznenađen. Rekao je u telegramu: ‘Čini mi se da počinjemo zajedničko poslanje – ja kao predsjednik, a Vi kao apostolski delegat’, na što sam mu odgovorio te mu zahvalio i uspostavili smo vrlo dobar, moglo bi se reći i prijateljski, odnos”.
Prije nekoliko godina razgovarao sam s Richardom Allenom o Laghijevu imenovanju. U dobrom mu je sjećanju ostala „vrlo sretna okolnost imenovanja nadbiskupa Pija Laghija u SAD”. Nadalje, Allen se prisjetio prvog diplomatskog prijma u Bijeloj Kući s novoizabranim Reaganom. Veleposlanici raznih stranih zemalja, poredavši se prema starosti, što znači da je onaj s najdužim mandatom bio prvi na redu za pozdravljanje predsjednika, dok je najmlađi po službi bio na kraju reda. Nadbiskup Laghi je tada bio tek izabran. Allen se prisjeća kako su se zvijezde, možda i providnosno, posložile te večeri:
„Bio sam na samom kraju reda sa svojom suprugom Pat. Te noći, na tom prijmu, kroz koji je prošlo 116 ili 125 veleposlanika – radilo se o događaju koji sam ja morao organizirati – bio sam na samom kraju reda. Osoba koja je stajala točno ispred nas bio je nadbiskup Pio Laghi, koji je dan prije doletio iz Argentine, gdje je obnašao veleposlaničku dužnost, a sad je trebao postati predstavnik Svete Stolice u SAD-u. No, bio je u diplomatskom zboru i tako smo stajali u redu. Možete zamisliti, dok 116 veleposlanika sa svojim suprugama stoji u redu da bi upoznali predsjednika, da sam imao oko 45 ili 50 minuta s nadbiskupom Piom Laghijem. Znao sam odmah da je ovaj čovjek za nas pun pogodak. Bio je iskren i prizeman, što mi je pružalo veliko zadovoljstvo, kao što sam kasnije raspravljao i s predsjednikom te se ta povremena mogućnost suradnje s Piom Laghijem pokazala kao bitan oblik komunikacije s Vatikanom.”
Ta je komunikacija bila od velikog značaja, kao što je bio i temelj koji je Allen, zajedno s Reaganom, pomogao postaviti kroz 1981., a što je Bill Clark odlučno nastavio u siječnju 1982., kad je zamijenio Clarka u Reaganovu Vijeću za nacionalnu sigurnost.
Clark i direktor CIA-e, Bill Casey, obojica Irci katolici, pojačali su djelatnost s nadbiskupom Laghijem i Vatikanom. Clark i Casey bili su najbliži Reaganovi suradnici u njegovim naporima da porazi sovjetski komunizam te su usko surađivali s Laghijem. Ova je trojka poslužila kao ključni kanal između Vatikana i Bijele Kuće u osamdesetim godinama. Bilo je to partnerstvo koje će promijeniti svijet, a koje se ne bi dogodilo bez Reaganove pobjede na predsjedničkim izborima u studenom 1980. godine.
No, to je bila samo jedna od bitaka koje su se odvijale. Uistinu, razmotrimo samo jednu situaciju s Ivanom Pavlom II., koja se dogodila tog istog studenog 1980. kada je Ronald Reagan izabran, kao intrigantan primjer toga da se u pozadini određeni događaji odvijaju tiho, ali s velikim značajem.
Tog mjeseca, papa Ivan Pavao II. dao je intervju skupini njemačkih katolika. Pri tome se nisu dotakli predsjednika SAD-a, no spomenuta je Gospa Fatimska.
Papu su zajedljivo pitali: „Što je s trećom Fatimskom tajnom? Nije li već trebala biti objavljena?”. Ivan Pavao, koji u tom trenutku osobno nije vidio treću tajnu, navodno je odgovorio: „Uzevši u obzir ozbiljnost sadržaja, moji prethodnici na Petrovoj stolici diplomatski su izabirali odgoditi njezino objavljivanje, da ne potaknu svjetsku komunističku silu na određene poteze.” Opomenuo je: „Mnogi žele znati iz puke znatiželje i gladi za onime što je uzbudljivo, ali zaboravljaju da znanje podrazumijeva odgovornost. Oni traže samo zadovoljenje svoje znatiželje, a to je opasno ako nisu skloni djelovati te ako su uvjereni da je nemoguće učiniti nešto protiv zla.” Ivan Pavao II. je tada, navodno, podigao svoju krunicu i inzistirao: „Ovdje je lijek protiv toga zla. Molite, molite i ne tražite ništa više. Ostavite sve drugo Majci Božjoj.”
Kao da sve to nije bilo dovoljno zapanjujuće, papu su tad upitali: „Što će se dogoditi s Crkvom?”, na što je odgovorio ovom izjavom koja otvara oči: „Moramo se pripremiti na neminovno trpljenje velikih iskušenja, kad će se od nas tražiti volja da damo čak i život te da se u potpunosti predamo Kristu i za Krista. […] Vašom i mojom molitvom, moguće je ovu nevolju ublažiti, ali je više nije moguće izbjeći, zato što se samo na taj način Crkva može učinkovito obnoviti. Koliko je samo puta crkvena obnova iznikla iz krvi! Moramo biti snažni i spremni te vjerovati u Krista i Njegovu Majku, kao i biti vrlo, vrlo ustrajni u molitvi krunice.”.
Što je sve ovo značilo, ako je, uistinu, ispravno preneseno, ostaje do danas predmet spora zaogrnut plaštem tajnovitosti. Je li se to iskušenje već dogodilo i završilo? Je li se odnosilo osobno na Ivana Pavla II.? Je li se dogodilo šest mjeseci kasnije, 13. svibnja 1981. u Rimu, na svetkovinu Gospe Fatimske, kad je poljskog poglavara Crkve zamalo usmrtio plaćeni ubojica kojeg su unajmili komunisti? Hoće li nas tek sve snaći?
Potpuni odgovor na to zna se samo na nebesima.
No, osvrnuvši se unatrag, znamo ovo: U studenom 1980., s novim čovjekom na Stolici sv. Petra te s njegovim istomišljenikom u borbi protiv komunizma, izabranim u Ovalni ured u Washingtonu, pojavila su se dva čimbenika koji će preokrenuti odnose snaga u hladnoratovskom sukobu. Stvari su u Moskvi, svijetu i u povijesti postajale vrlo zanimljive.
U situaciji nečuvenoj u povijesti, Ronald Reagan i Ivan Pavao II. udružit će se u velikoj pobjedi ,porazivši ateistički sovjetski komunizam.
Bila je to velika pobjeda, tj. velika izvojevana bitka vrijedna spomena, pogotovo s obzirom na to su pred nama u 2020. ponovno velika iskušenja.