Ono što je bizarno jest u kojoj mjeri kršćanski intelektualci i pisci predvode popularizaciju Jungovih ideja u crkvi – na primjer, vlč. Morton Kelsey je na takvom kompromisu izgradio karijeru. Nije iznenađujuće da Kelseyeva najnovija knjiga, Sakrament spolnosti, izričito govori o homoseksualnosti iz „pluralističke” perspektive. S odobravanjem navodi odluku APA-e (Američka psihijatrijska udruga) o normalizaciji homoseksualnosti i izbjegava primjer obraćenja homoseksualaca, navodeći umjesto toga da je takvo obraćenje „iznimno rijetko”.

No, što je još važnije, Kelseyjevo jungijanstvo, koje se podrazumijeva iz njegova naslova, izravno se odnosi na našu raspravu, ne samo što se tiče homoseksualnosti, već i svih oblika spolnog odnosa izvan braka. Iz judeokršćanske perpektive, spolnost – jedan vid naravi – ne može sama po sebi biti „sakramentalna”. Ona je dio sakramentalne stvarnosti i samim time se uzdiže (posvećuje) samo u kontekstu „sakramenta braka”. Sakramentalna spolnost je, u drugu ruku, sama bit poganskog štovanja.

Thomasa Moorea, episkopalnog svećenika i jungijanskog analitičara, krajnje popularnog među novim naraštajem tragača za duhovnim, intervjuirao je NetGuide, popularni internetski časopis. Nakon što je naglasio da je William Blake „najizražajniji glasnogovornik” onoga što je po njegovoj osobnoj definiciji „duša”, upitan je da se osvrne na sljedeću činjenicu:

„Na internetu je puno pornografije. Postoje posebne stranice za fetiše vezanja, zatim za zoofiliju, slobodno birajte… Je li to dobro, loše, zdravo ili nezdravo?”

Moore je odgovorio: „Možemo li prestati kategorizirati spolni odnos i moralizirati oko toga? Možemo li pitati je li spolni odnos, bilo kakav spolni odnos, duboko zadovoljavajuć? Stoga, zaboravite ispravno i krivo, oni se na ovo ne odnose.”

Ovih su dana posvuda čak i otvoreno poganske ideologije i teologije. One zamjenjuju pravovjernu teologiju na teološkim sveučilišnim katedrama, televizijske emisije koje ih prikazuju u vizualnom formatu, krajnje su popularne, crkve prerađuju svoje liturgije kako bi ih uklopile, a knjige koje zastupaju njihova stajališta redovito su najprodavanije. Kada sam počeo pisati ovu knjigu, dva su takva djela, koja su napisali jungijanski analitičari, bila na popisu najprodavanijih knjiga New York Timesa. Nadalje, jedna druga knjiga pod naslovom Sakrament pobačaja posvećena je božici Artemidi. Autorica i jungijanska analitičarka Ginette Paris potpuno jasno povezuje modernu moralnost i drevno poganstvo:

„Vrijeme je da ponovno prizovemo lik Artemide, one koja je divlja, koja usprkos svojoj ljepoti odbija brak i odabire pripadanje samoj sebi… Kada stalno posvećujemo pažnju drugoj osobi, skupini, rodbini, kolegama i prijateljima, koliko nam vremena, snage i prostora preostaje… da smo prisutni u sebi samima? … Kada se Artemidin mit očituje u našim životima, možemo ga prepoznati u osjećaju nepripadanja skupini, paru ili obitelji; on predstavlja odmak od… spajanja s drugima, čiji je krajnji primjer veza između majke i njezine male djece. Artemida… nas poziva da se povučemo od drugih, da postanemo samostalni.”

U poglavlju naslovljenom: „Lijek za krivnju”, autorica nastavlja:

„Naša kultura treba nove rituale, kao i zakone kojima će se pobačaju vratiti njegova sveta dimenzija… Čula sam da se žene izravno obraćaju svom plodu… i objašnjavaju mu zašto je sada nužno da se razdvoje. Druge pišu oproštajno pismo te ga pročitaju prijatelju, supružniku ili čak i cijeloj obitelji, a neke izmišljaju vlastiti oproštajni ritual, nadahnut, možda, ritualima drugih kultura, kao što je prinošenje malene lutkice božanstvu, kao simbol pobačenog ploda. … borci ‘za život’ vide duhovnu dimenziju, no, drže je zatočenu unutar službenih pravovjerja, kao da ne postoji nijedan drugi oblik duhovnosti. Što ako su moja vjerska uvjerenja poganska?”

Ove ideje s bizarnim prizvukom nisu tako daleko kao što se, možda, čine. U namjernom povratku na zastarjele obrasce razmišljanja, moralnosti i ponašanja, vode nas u propadanje naravi: opisuju mračne prakse u koje ljudska bića neizbježno upadaju ako ostanu prepuštena sebi samima.

Koji duh?

Svi koji čitaju Bibliju bit će sasvim svjesni da postoje drugi bogovi i oblici duhovnosti. U Svetom je pismu zabilježena Izraelova, često neuspješna, borba protiv zavođenja tih drugih oblika duhovnosti, koji su s nama tisućama godina. Ljudima koji reagiraju na sekularističku suhoparnost čini se da su svi oblici duhovnosti dobri te da svi pružaju osjećaj svrhe, potreban da bi se odbacio strah od života kao strojeva. No ustvari, ključno pitanje nije: „Je li duh?”, već: „Koji duh?”.

Prisjetit ćete se sićušne prazne točke na vrhuncu trokuta uzročnosti, „nepomične točke okrećućeg svijeta”, koje smo se dotaknuli u prijašnjem poglavlju naše rasprave o volji, a zatim se prisjetite i drugog, izvrnutog, trokuta iznad nje. Na sjecištu vremena i vječnosti postavlja se neprirodno pitanje pojedinačnog moralnog izbora. Laserskom jačinom, u svakom trenutku našeg postojanja, pitanje „koji duh?”, usmjereno je u najvišu točku našeg bića. Odgovarajući tijekom života, ponovno i ponovno, na ovo pitanje, mišlju, riječju i djelom, ljudi otkrivaju tko su – te su samo u tom smislu sutvorci, zajedno s Bogom, sebe samih. Biblija kaže da, ustvari, duhovna dimenzija stvarnosti ima vrlo malo sličnosti s „magijom”, izmijenjenim stanjima svijesti, zdravim razvojem ega, božicom, n-dimenzionalnim paralelnim svemirima, zemljom kao Božjim tijelom, arhetipovima ili nagonima koji su pretvoreni u bogove. Umjesto toga, tvrdi da je sveobuhvatno načelo postojanja Božja narav i njegov otkriveni moralni zakon.

Duhovnost koja se pod gnostičkim utjecajima razvila u davnoj prošlosti i koju se u našem vremenu ponovno razvija, obilježena je odsutnošću vjerovanja u prvenstvo moralne dimenzije, kao što je predstavljena u judeokršćanskoj tradiciji. No, kad se ova moralna dimenzija jednom ukloni, relativizira ili prebaci u kozmičku sferu, intenzivna gnostička duhovnost lako prelazi u otvoreno amoralni materijalizam. Dok se to odvija, štovanje njegovih mnogih bogova prenosi se u potragu za njegovim mnogim užitcima, bez obzira na cijenu.

Thus the Apostle Paul cried out to all those in the Roman empire who would listen, calling them away from the sexual worship of their many gods to the worship of the Holy One of Israel. These “gods“ were but the multicultural variants of the same Baal and Astarte and Molech against whose worship the earlier Israelite prophets had similarly cried out to the Jewish people, making clear the link between idolatry and unconstrained sexuality.
Leviticus 18:22 and 19:13 describe homosexual relations as toevah, “detestable“ (NIV) or as an “abomination“ (KJV). This Hebrew word is mostly used, however, to condemn ritual prostitution, magic, divination, and idolatry, as well as violations of specifically Jewish requirements (such as desecration of the Sabbath). Paul, presenting the same unpopular message, makes the same connection:
“Although they climbed to be wise, they became fools and exchanged the glory of the immortal God for images made to look like mortal man and birds and animals and reptiles.
Therefore God gave them over in the sinful desires of their hearts to the sexual impurity for the degrading of their bodies with one another. They exchanged the truth of God for a lie, and worshipped and served created things rather than the Creator – who is for ever praised. Amen.
Because of this, God gave them over to shameful lusts. Even their women exchanged natural relations for unnatural ones. In the same way the men also abandoned natural relations with women and were inflames with lust for one another. Men committed indecent acts with other men, and received in themselves the due penalty for their perversion.“ (Romans 1:22-27)

Tako je apostol Pavao dozivao sve one u Rimskom Carstvu koji su htjeli poslušati, odvraćajući ih od spolnog štovanja njihovih mnogih bogova prema štovanju Svetca Izraelova. Ti „bogovi” nisu bili ništa drugo doli multikulturalne inačice istih onih Baala, Aštarte i Moloha, protiv čijeg su štovanja Izraelce dozivali raniji izraelski proroci, pojasnivši poveznicu između idolopoklonstva i neobuzdane spolnosti. U Levitskom zakoniku (Lev 18,22 i 20,13), istospolni odnosi opisani su kao toevah, tj. kao grozota i odvratno djelo. Ova je hebrejska riječ, doduše, uglavnom korištena kao osuda obredne prostitucije, magije, vračanja i idolopoklonstva, kao i kršenja Židovima svojstvenih pravila (kao što je oskvrnuće šabata). Pavao, u izlaganju iste nepopularne poruke, stvara istu poveznicu:

„Gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i pticâ, i četveronožaca, i gmazova. Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela, oni što su Istinu – Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen. Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja” (Rim 1,22-27).

Dvanaest zaključnih tvrdnji

Kao što smo vidjeli, problem homoseksualnosti iznimno je složen te se dotiče mnogih vidova ljudskog postojanja: biološkog, psihološkog i duhovnog. Unatoč tome, predstavljamo naše zaključke u obliku sljedećih dvanaest tvrdnji:

1. Opće stanje „homoseksualnosti” labavo je definiran vid sveukupnog polimorfizma ljudske spolnosti.
2. U trenutnom stanju ljudske naravi, spolni polimorfizam je prirodan.
3. Homoseksualnost svakog pojedinca vjerojatan je ishod složene mješavine genetskih, unutarmaterničnih i vanmaterničnih bioloških čimbenika spojenih s obiteljskim i društvenim čimbenicima, kao i redovito ponavljanim odabirima, što stvara određenu mješavinu nagona. Uloga genetike je mala i u svakom slučaju vrlo malo utječe na pojedinca da postane homoseksualac.
4. Božanski standard moralnog spolnog ponašanja znatno je uže definiran, nego što je to velika raznolikost i prirodni polimorfizam ljudske spolnosti. Spolnost u prirodnom stanju je, stoga, uglavnom grješna, no, kad je posvećena, ona je jedan od najvećih Božjih darova.
5. Homoseksualno je ponašanje teško promijeniti zato što, kao i drugi oblici kompulzivnog ponašanja, uključuje urođene nagone i ponavljane odabire po kojima se grješne radnje usađuju u mozak („urezuju u srce“).
6. Etički zahtjevi traže od homoseksualaca, kao i od svih ljudi, da se odupru svojim prirodnim grješnim nagonima.
7. Homoseksualnost nije prava bolest, iako se može smatrati bolešću u duhovnom smislu „duševnih bolesti”, svojstvenih paloj ljudskoj naravi. Stoga, liječenje izravno pripada području „izliječenja duša”.
8. Zato što je duboko usađene obrasce ponašanja teško promijeniti, homoseksualci, kao i svi ljudi, imaju dva izbora: predati se tom ponašanju i njegovim posljedicama ili se osloniti na druge te na Boga za pomoć.
9. Sekularni programi koji mijenjaju homoseksualno ponašanje znatno su brojniji i učinkovitiji nego što se to javnosti daje do znanja.
10. Duhovni programi koji navode ljude da se oslone na Boga te ih u tom podržavaju, još su učinkovitiji. Najbolji od ovih programa u svoj duhovni pristup ugrađuju i ono najbolje iz sekularnog pristupa.
11. Pastoralno shvaćanje „izliječenja” duše, koje se postupno odvija tijekom cijelog života, više je nego samo olakšavanje određenih simptoma; ono se sastoji od stalnog približavanja božanski određenoj postavi koju nam je Bog namijenio od početka –  koja je uglavnom „neprirodna“ i to ne samo na području spolnosti. Ovaj je proces, neupitno, stvarnost i to stvarnost koja se događa u sekularnom, kao i u vjerskom okruženju. Stvarnost je to koja nije ništa manje značajna i životodavna svakoj osobi, bez obzira na njezinu određenu ranjenost, nego što je to za one koji se bore sa homoseksualnošću.
12. Suvremenu promjenu mnijenja po pitanju homoseksualnosti, predstavljenu kao znanstveni napredak, znanost ustvari ne podržava, već je pobija. Preobrazba je to društvenog morala u skladu sa široko rasprostranjenim napuštanjem judeokršćanske etike na kojoj je naša civilizacija utemeljena. Unatoč tome što je hvaljena kao napredak, u stvari se radi o povratku drevnim poganskim praksama, podržanom suvremenom izvedbom gnostičkog moralnog relativizma.

Za pojedine homoseksualce i za svakog od nas u našem vlastitom krugu ranjenosti, kao i za našu civilizaciju u cjelini, izbor je danas jasan, kao što je bio i židovskom narodu koji je prije mnogo stoljeća živio među poganskim susjedima:

„Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Tȁ on je život tvoj, tvoj dugi vijek, da bi mirno mogao boraviti na zemlji za koju se Jahve zakle ocima tvojim Abrahamu, Izaku i Jakovu da će im je dati” (Pnz 30,19-20).

Izvor: www.dijg.de