Brojne novine, televizijske kuće i portali promiču “region“, što nije nova informacija. Ipak, u Večernjem listu je hvaljenje Jugoslavije s razine partikulariteta dignuto na razinu općosti u nedavno objavljenom članku „Priča o raspadu Jugoslavije kroz fenomen Lepe Brene“. Da, predstava o raspadu Jugoslavije, točnije o Lepoj Breni, održat će se na Dan žena (8. ožujka) u kazalištu Kerempuh.
Začudo, reakcije feministica i lijevih organizacija nema. Jer, rekli bi neki, koji poznaju feminizam, da primjer Lepe Brene predstavlja eksploataciju žene za potrebe tržišta, ali kada je riječ o Jugoslaviji i fenomenu Lepe Brene, onda nema prigovora.
Glumačka družina Bitef teatra iz Beograda pripremila je ovu predstavu, koja će predstavljati još jedan pokušaj da postdramska umjetnost prožeta nestankom jaza između kazališta i publike dovede do toga da gledatelji postanu metaforički govoreći “Jugoslaveni“. Postajući dio predstave, publika će moći osjetiti što znači biti dio “jugoslavenske“ elite, onih koji brišu granice između Južnih Slavena i dovode do apsurda ideju države i patriotizma.
U članku koji najavljuje predstavu, možete pročitati da glavni lik ove predstave nije jedna Lepa Brena! Nego, kako autorica članka u Večernjem listu kaže, „njih pet – Brena Graditeljstva, Brena Biznismenka, Brena Pjesme, Brena Jugoslovenka i Brena Seksualnosti“.
Naravno, svaka od tih Brena predstavlja pogled lijeve ideologije na ekonomiju, društvo, umjetnost i moral. Primjer uspona pjevačice narodne glazbe u predstavi pokazat će kako je socijalizam pravedniji društveni sustav od današnjeg “feudalnog“ kapitalizma, koji zarobljava modernog čovjeka. Spomenut će se tu i rat, nastojeći progurati narativ „ko nas, bre, zavadi“.
Ipak, ova predstavlja ide u još jednu dublju perverziju nastojeći promicati woke ideologiju. Zašto to tvrdim? Pa, u članku, u Večernjem listu, piše da „Brena Seksualnosti na scenu donosi sudbinu transvestita koji nastupa kao Brenna i ima svoj “drag queen show“ u Beču“. Očigledno u nemogućnosti da se ponudi nešto novo, autori predstave su odlučili svoj rad predstaviti kroz već uhodanu priču koja privlači pažnju.
Satira, iako satira, u sebi kriju dublju poruku, a to je da gledatelji podsvjesno prihvate transseksualnost kao oblik poželjnog identiteta. Vidimo u kakve je kulturne ratove to odvelo Zapad, gdje sutkinja Vrhovnog suda SAD-a ne može reći što je žena.
Kao i sutkinja, autori predstave o Lepoj Breni ne mogu reći što žena jest, nego što bi svijet htio da žena bude. Reći neku dodatnu kritiku o ovoj predstavi bilo bi teško, jer jugozombofilski elementi su toliko očiti, vrište iz predstave, da potvrđuju tezu o nedostatku kreativnosti u našoj umjetnosti, u kojoj se promiču već toliko puta prožvakani klišejski elementi.
