U historiji skoro da nema starije pojave od mladenačke želje za pobunom. Ovaj osnovni poriv može se manifestirati na razne načine. Ali tko su pravi buntovnici u današnjoj političkoj kulturi mladih?

Ljevičarski aktivisti sigurno će tvrditi da su to oni, ali oni su zapravo odabrani predstavnici totalitarista, kojima nije strana kultura otkazivanja i konformizma. Na njihovoj strani su državne institucije, društvene mreže i nevladini fondovi.

Cilj ljevice je da današnja generacija mladih zaboravi na kulturu, pa čak i identitet. Ljevičari mladima ubrizgavaju, pomoću raznih instrumetarija, ideju da imaju “neovisnost um“, ali nije bitno kako koriste taj um, i koriste li ga uopće. To je ozbiljan problem koji dovodi u pitanje i budućnost europske civilizacije, ne samo kulture. Ali, opet, tko su pravi buntovnici u današnjoj političkoj kulturi mladih?

Pravi buntovnici su danas oni koji se protive radikalnim lijevim teorijama o reformiranom ekonomskom, društvenom i biološkom uređenju zajednice. Njih ima, kao što ih je bilo i u vremenu antičkih mudroslovaca, koji su pripravili tadašnjeg poganskog čovjeka da prihvati kršćansku misao. Sličan proces ponovno se mora dogoditi u sekularnoj Europi.

U tome konzervativcima uvelike pomaže stanje bezvolje i vječnog odrastanja današnjih mladih, generacije Z. Tu opstoji prilika za konzervativizam kao intelektualni pokret da mladom čovjeku ponudi priliku da nauči samostalno razmišljati i da se ne boji promijeniti vlastiti život.

Rekli bi neki da idu protiv struje, ali to su pravi buntovnici našeg vremena. Oni koji, za razliku od ljevice, imaju poslanje da vrate čovjeka u svijet, da ga vrate iz općosti u partikularnost. U takvom obratu bi prvo oslabile institucije, a onda bi posljedično ojačale obitelji. Takvim obratom bi s vremenom došlo do toga da institucije više ne bi mogle kreirati protu kršćanske zakone.

U susreti s takvim promjenama, moderno liberalno društvo više ne bi moglo polagati pravo na čovjekov duh. Današnje mlade generacije više ne bi doživljavale Boga kao tiranina, ispunjenje nagona ne bi bio konačan cilj (današnji čovjek bi se uzdigao s razine psa koji ne može kontrolirati nagone) i privrženost ne bi bila lišena iskrenosti, jer riječ bi opet imala važnost. Buntovnici koji bi doveli do ovakvih promjene mogli bi mirno gledati kako je duhovna bijeda nestala.