O ruskom redatelju Andreju Arsenjeviču Tarkovskom (rus. Андрей Арсеньевич Тарковский) napisano je mnoštvo stranica, ali kao i da to nije dovoljno za potvrđivanje besmrtnosti djela koja je stvorio. Njegovo posljednje počivalište na ruskom groblju u predgrađu Pariza (Sainte-Geneviève-des-Bois) i danas je mjesto hodočašća za brojne poklonike sedme umjetnosti. Neki na njegovom grobu traže nadahnuće za vlastita djela, a neki, kao što je moja malenkost imala priliku jednom, žele se pomoliti za njegovu dušu koja je prerano otišla s ovog svijeta.

Američki književnik Ernest Hemingway ne bi prihvatio ovu tezu o preranom odlasku duše. Naime, smatrao je da svaki umjetnik ima dvije zemaljske smrti. Prva smrt je u trenutku pokopa, a druga je kada posljednji put netko izgovori njegovo ime. Teško da će se druga smrt dogoditi Tarkovskom. Gledatelji i filmski kritičari nisu ga zaboravili. Niti u Rusiju, gdje je bio osporavan, niti na Zapadu, gdje je bio hvaljen. Zašto? Zato što se usudio odstupiti od službene filmske doktrine u tadašnjem Sovjetskom Savezu i tražiti veći smisao, put za život. Baš zato su njegovi kadrovi dugi, a pomoću njih, što se napose vidi u filmu „Stalker“ (1979.), želi ljudima omogućiti prostor u kojem će ostvariti svoje želje i postaviti si pitanja koja su im bila strana ili ih se nisu usudili postaviti. Zastati na trenutak i pomisliti tko su oni zapravo. Što ih u životu definira.

Čovjeka definiraju i poteškoće. Zato baš Tarkovski u svojim filmovima ističe problematiku ljudske ograničenosti i straha. U filmovima se suočava sa strahom, što zbog gubitka vrijednosti u društvu, što zbog sveopćeg prihvaćanja slijepog egzistencijalizma, zadnjeg pravca u europskoj književnosti, i isključivog okretanja materijalnim dobrima. Želi svojim filmovima pokazati, kao što nam zrcalo svako jutro pokazuje naš lik, moguće okretanje Bogu, samo ako se usudimo ući u Zonu. Ono područje koje nam je strano i mijenja nas. Mijenja naše vrijednosti, jer ondje ono što nam se činilo kao znanje više nije znanje. U takvom trenutku, kao u filmu „Stalker“, događa se promjena horizonta koji postaje uzak i uzdiže nas iznad starog sebstva. Samo je potrebno usuditi se učiniti taj korak.

I Tarkovski se usudio. Napustio je u svojevoljnom izgnanstvu Sovjetski Savez i odabrao kao izbjeglica lutati Europom. Ali Rusiju nikad nije zaboravio. Piše i u svom dnevniku da ga je za vrijeme posjete Portonovu, malom gradiću, posebno obradovala pravoslavna ikona u jednoj katoličkoj crkvi, a  liturgija i molitveni život su ostali izvorište njegova čojstva. Za vrijednosti je živio, a njegovi filmovi pokazuju koliko je cijenio vrijednost spoznaje i istine.

Filmski jezik koji Tarkovski koristi prožet je religioznošću iako niti jedan njegov film nije vjerske tematike, jer je čak i monah i ikonopisac Andrej Rubljov u istoimenom filmu sporedni lik. Želi poručiti gledateljima kako je potrebno kroz umjetnost prikazati pobjedu pa koliko god ona daleko bila, ali istovremeno i krize, posrtaje, borbe.

Ali ništa, a pritom mislim baš ništa, nije dotaknulo brojne njegove obožavatelje kao film „Stalker“, koji je trebao predstavljati ekranizaciju ruskog klasika „Piknik pored puta“ braće Strugacki, ali je bio puno više od toga. Vrhunac, a ujedno i kraj. Ovo je posljednji film koji je Tarkovski radio u domovini i za vrijeme njega je, prema dnevničkim zapisima, doživljavao tihe krize i previranja.

Previranja i sumnje glavnih likova u filmu – pisca (personifikaciju umjetnosti – emocija), profesora (personifikaciju znanosti – razuma) i stalkera (vodiča kroz Zonu – “svetu ludu“) – prikazuju tri stadija čovjeka. Prva dva stadija su put koji čovjek mora prijeći u izgradnji sebe, kako bi došao do razine u kojoj će buditi svoje suputnike i podržati ih da vjeruju u nešto dok žive u svijetu koji nema vjere. U filmu je to Tarkovski odlično pokazao. Kako film odmiče uočljiva je ograničenost razuma (profesora) i emocija (pisca). Nisu bili spremni na žrtvu, a samo kroz nju može biti ostvarena istinska potvrda sebstva. Taj stadij je jedino ostvarila “sveta luda“. Vjerujem, barem želim vjerovati, kako je i Tarkovski došao do toga stadija.

U posljednjim godinama života ova se “sveta luda” borila s bolešću koja je naposljetku pobijedila njezino tijelo. Tarkovski je 29. prosinca 1986. preminuo od posljedica raka pluća u Parizu, a brojni potomci izgnanih bjelogardejaca došli su na njegov sprovod. Došli su se oprostiti od onoga koji je sanjao drugačiju Rusiju, veliku zemlju okrenutu prema transcendentnom.

I zato bih se baš u zaključku volio oprostiti od Tarkovskom riječima koje je iskoristio za opis svoje životne misije:  „Ja vidim kao svoju dužnost poticati odraze u onom što je u svojoj biti ljudsko i vječno u svakoj duši, a što počesto zanemarujemo iako nam sudbina leži u vlastitim rukama. Na kraju sve možemo svesti na jednostavni element, jedini nam kojem možemo bazirati svoju egzistenciju – na sposobnost da volimo. Ta sposobnost može u duši rasti da postane temeljni sastojak što određuje smisao života. Moja je zadaća svakoga tko gleda moje filmove učiniti svjesnim potrebe za ljubavlju i potrebe da daje ljubav te svjesnim da ga ljepota čini potpunim“.