Kad govorimo o patologijama moderne kulture i umjetnosti onda je moderno kazalište bez dvojbe ogledni primjer dekadentnog sadržaja.

Moderno kazalište lišeno je estetike i poetike, a kroz različite vrste performansa, intervencija i provokacija nastoji se prikriti nekreativnost i netalentiranost. Moderne predstave nerijetko izruguju umjetnost i pretvaraju se u vlastitu negaciju: u neku vrstu antipredstave.

Navedeno se može reći i za predstavu argentinske plesačice i redateljice Marine Otero pod nazivom „Fuck me“ kojom je, u Zagrebačkom kazalištu mladih, započelo 20. izdanje Festivala svjetskoga kazališta mladih.

Sve o ovoj predstavi govori već naslov kojim je popraćena na jednome portalu: „Među publikom se do gola skinulo 5 izvođača. S najzgodnijim redateljica želi seks… Ova je predstava sinoć oduševila Zagreb“.

U članku s ovim naslovom dalje čitamo: „Na predstavu je došao cijeli kulturni Zagreb, a publika nije skrivala oduševljenje 70-minutnom kazališnom autofikcijom karizmatične umjetnice i suvremene plesačke i koreografske zvijezde. O predstavi su s jednakim oduševljenjem govorile Alma Prica, Nina Violić i Anica Tomić kao i Zdravko Zima i Damir Karakaš koji je odmah po završetku postavio pomalo euforično pitanje kako nakon ovakve predstave gledati išta drugo?”.

Veliki Dostojevski je u romanu „Zločin i kazna“ zapisao: „Znam ja, da ni pijanstvo nije vrlina, i te kako da nije. Ali golotinja, gospodine, golotinja je sramota. U siromaštvu čuvate vi još plemenitost prirođenih čuvstava, ali u golotinji to ne može nitko i nikad”.

Dijagnoza vremena

Daleko su, međutim, vremena prave kulture i umjetnosti, vremena u kojima je Dostojevski predstavljao kulturni kriterij.

Golotinja, poetika urina i sperme za današnje kulturno-umjetničke „arbitre“ predstavlja vrhunac artizma. Na takvim se predstavama skuplja „sav kulturni Zagreb“, a svi oni koji bi se javili kritičkim glasom automatski se diskvalificiraju i deklariraju kao zaostali primitivci.

Umjesto da teži k idealnom i daje jednu sliku ljepote i uzvišenosti, onih vrijednosti za koje vrijedi živjeti, da bude „traženje onoga što smo izgubili” i „produbljivanje onoga što smo u zanosu besmrtnosti sobom donijeli i što nastojimo oživotvoriti” (Ton Smerdel, „Duh umjetnosti”) današnja se kultura, a napose moderna umjetnost, svodi na puko oponašanje zbilje, realnosti, sa svim njezinim opačinama, nakaradnostima i prizemnostima.

Francuski filozof René Guénon takvu devijaciju i subverziju u odnosu na Tradiciju smatrao je „očitovanjem sotonske naravi“. A ona se očituje – ako zanemarimo razdoblje Baroka – u glavnoj struji još od vremena tzv. Francuske revolucije koja predstavlja raskid s umjetnošću koja je nastajala u Crkvi, oko Crkve i dvorca što ne čudi jer je glavni urednik Francuske enciklopedije Denis Diderot jasno poručio: „Svijet ne će biti sretan dok posljednji kralj ne bude zadavljen crijevom posljednjeg svećenika“.

Kao što je davno pisao povjesničar umjetnosti Hans Sedlmayr, pokušaj dijagnoze vremena, njegove bijede i njegove veličine najbolje je moguće učiniti kroz analizu promjena u samoj umjetnosti.

Predstave kao ona o kojoj je ovdje riječ predstavljaju onaj zadnji stadij antikulture, ali su i jasna dijagnoza bolesnih vremena u kojima živimo.