Zahvaljujemo sveučilišnom profesoru Borisu Havelu na omogućavanju objavljivanja ovog članka i, još važnije, na tome što je ponovno otvorio prostor za ozbiljnu raspravu o konzervativizmu u javnom diskursu. U vremenu kada se političke etikete često lijepe površno i proizvoljno, ključno je promišljati o temeljnim vrijednostima i ideološkim pravcima koji oblikuju društvo. Ovaj tekst nastoji rasvijetliti kompleksnost političkog spektra u Hrvatskoj i potaknuti argumentiranu raspravu o konzervativnoj misli.*

Na hrvatskoj političkoj pozornici koncepti “ljevice” i “desnice” vrlo su nejasni. Zato se često pribjegava plitkim folklornim pozicioniranjima sebe ili, još češće, drugoga, na lijevo-desnom spektru, na temelju onoga što tko misli o pozdravu “Za dom spremni”, pobačaju, pederima, ustašama, partizanima, Paveliću, Titu, petokraki ili boji prvog polja šahovnice. Pljušte i uvrjede.

Licemjerni desničari bili su u Komunističkoj partiji, pa pretrčali u HDZ. Korupcija, nemoral, zloporaba položaja i ovlasti najgori su kad ih počini netko tko se povezuje s desnicom. Desnica se općenito često povezuje sa zloporabom domoljublja, a ljevica s jugonostalgijom. Hrvatski se mediji s posebnom nasladom obrušavaju na desničare, koji se pozivaju na uzvišene vrijednosti, pa ih pogaze. To je sasvim razumljivo. Teže je obrušiti se na nekoga tko se ne poziva ni na kakve vrijednosti, pa ih pogazi.

Dublje, ozbiljnije i za današnju stvarnost relevantne analize lijevo-desnog političkog pozicioniranja rijetke su i zagušene kakofonijom o populizmima. U pitanjima svjetonazora, tradicije, identiteta, gospodarstva, poreza, supsidijarnosti, revolucionarnosti, pravosuđa, izbornog zakona, vanjske politike ili razine državnog utjecaja na područje obrazovanja, medija, slobode govora, savjesti, vjere i civilnog društva, vlada ozbiljna pomutnja.

U jednu ruku to ne čudi. Ako je promišljanje o tim temama ograničeno poznavanjem samo hrvatskoga jezika, teorijskih je studija, uključujući prijevode, tako malo da se stječe dojam kako se radi o rubnom pitanju.

Hrvatske stranke na lijevo-desnoj lepezi

Većina se hrvatskih stranaka u vrijeme stvaranja demokratske Hrvatske pozicionirala na ideološkom spektru koji je obuhvaćao krajnju ljevicu, ljevicu, centar, desnicu i krajnju desnicu. Najvažnija stranka HDZ zauzela je prostor desnog centra i njime vlada godinama. HDZ je zadržao imidž umjereno desne stranke, ali njegove se politike, pokatkad i u pokojim temama, otkako je osnovan pa do danas, mogu povezati sa svakom točkom na desno-lijevoj lepezi, od krajnje lijeve do krajnje desne. Socijaldemokratska partija se, kako stoji u nazivu, pozivala na socijalističke, ljevičarske ideje i ideale.

U vrijeme Domovinskog rata i poslije postojale su stranke koje su bile više desno od HDZ-a. Među njima je najpoznatiji HSP u nekoliko inačica, od kojih su sve propale. U novije vrijeme prostor na desnici nakratko je uspješno zauzeo Domovinski pokret, prije nego što je taj pokret, a s njime i entuzijazam za izgradnjom ozbiljnije šire konzervativne platforme, implodirao. Ostao je Most, uvelike oslabljen odlaskom najartikuliranijih političara u Hrvatskom saboru, bračnoga para Raspudić. Ključni čimbenik za nastanak konzervativno-desnih pokreta bila je činjenica da je HDZ postao ideološki eklektična stranka, koju se barem od Kosoričina vremena više ne može neupitno smatrati nositeljicom konzervativne političke misli.

Slično se zbilo i na ljevici.

Socijaldemokratska partija dok je bila na vlasti najmanje se brinula za socijalna i radnička pitanja. Na lijevom dijelu političkog spektra zbog toga su izniknuli različiti ljevičarski i ekstremno lijevi pokreti, propupali iz raznoraznih “nevladinih udruga” koje je hrvatska država, često u vrijeme vladavine HDZ-a, obilato financirala. Financirale su ih i strane agenture, poput USAID-a čiji se rastrošnost i ideološka obojanost skandaloznih razmjera upravo razotkrivaju, te samozvani filantropi poput Sorosa.

Ali ni ekstremni ljevičari, poput stranke Možemo!, ne bave se tradicionalnim ljevičarskim temama, a najmanje radničkim pravima i društvenom solidarnosti. To je više klub dobrostojećih aktivista koji “radnicima i seljacima” prodaju “woke” priču, koja uključuje zeleni globalizam, seksualne nastranosti, sakaćenje “transrodne” mladeži, poticanje nezakonitih migracija i “odrast”, što podrazumijeva suzbijanje proizvodnje i gospodarskog napretka. Sve začinjeno neizbježnim palestinstvom.

Zbunjeni hrvatski birači

Prosječnom hrvatskom glasaču danas nije lako pronaći stranku vodeći se tradicionalnom ideologijom, vrijednostima i nacionalnim interesima. Stoga dio glasača pragmatično na izborima zaokruži ime stranke ili osobe s kojima je osobno interesno povezan. Dio starijih glasača glasuje za HDZ zbog državotvorne obiteljske tradicije. Dio ih glasuje za SDP zbog komunističke obiteljske tradicije. Još veći broj glasuje protiv nekoga, a ne za nekoga. Najveći broj Hrvata uopće ne izlazi na izbore.

Usprkos svoj ideološkoj pomutnji, klonuti duhom i razočarano bojkotirati izbore najgori je izbor. Valja imati na umu kako je demokracija proces u kojemu društvo sazrijeva. Izgled političkog krajolika hrvatskih zemalja u budućnosti nije zadan i na njega se može utjecati, već na predstojećim lokalnim izborima. Zbog toga bi bilo korisno uvodno razmotriti što u biti znači zastupati desne ili lijeve političke stavove, i koji bi tradicionalno važan akter u hrvatskom društvu o toj temi imao što za reći, a ne govori.

Politika i svjetonazor

Temeljna pitanja za razumijevanje lijevo-desnoga političkoga spektra odnose se na shvaćanje ljudske prirode, sfere ljudske odgovornosti i postojanja apsolutnih vrijednosti. Radi se, dakle, o svjetonazorskim pitanjima. Ona su usko vezana s kršćanstvom, u teološkom i kulturološkom smislu. Ovisno o tome odbacuje li se ili prihvaća biblijski nauk i poruka evanđelja, promišljanja o ove tri sfere u načelu su binarna i, na teorijskoj razini, međusobno nespojiva i nepomirljiva. U praksi se uvijek u nekoj mjeri preklapaju i isprepliću.

Lijevo-liberalna ideologija

Lijevo-liberalna misao u svojoj je biti sekularno-humanistička i polazi od pretpostavke kako izvan čovjeka ne postoji nikakav apsolutni kriterij dobra i zla. Ako nema Boga (ili boga, ili bogova, ili neke metafizičke mjerodavne veličine) kao vrhovnog arbitra dobra i zla, onda to postaju privatne kategorije pa svatko za sebe razvrstava što je dobro a što zlo. Kriterij za razvrstavanje mogu biti emocije, logika, intelekt, interes, iskustvo, spol, rod, nacija, rasa, volja, mišljenje većine ili bilo što drugo vezano za čovjeka, koji je vrhovno mjerilo dobra i zla. To nije nova misao. Stoljećima prije nastanka kršćanstva predložio ju je sofist Protagora, a kritizirao Platon.

U svjetonazoru u kojemu nema mjesta za Boga u kršćanskom smislu, ne postoji ni koncept grijeha kao stanja. Dapače, čovjek je po svojoj prirodi dobar, pa mu ne treba spasenje nego oslobođenje i prosvjetljenje. Sekularni humanizam počiva na pretpostavci da čovjek koji zna što je dobro, činit će dobro. Ako ga se ne sputava zastarjelim beskorisnim vrijednostima, tradicijama, predrasudama i nepravdama, čovjek ima potencijal postići savršenstvo, a s vremenom izgraditi i savršeno društvo. Prema marksističkoj misli, savršeno društvo gradi se revolucijom.

Na ruševini tradicionalnog društva država će ovladati svakom sferom ljudskog djelovanja, uključujući ekonomiju, gospodarstvo, obrazovanje, medije, kulturu, zabavu, zdravstvo, pa čak i obitelj i religiju. Ako vas to podsjeća na Orwellove opise morbidne, totalitarne, bezizlazne agonije, u pravu ste. Svaki ljudski pokušaj stvaranja utopije, završio je i završit će distopijom. To je jedna od važnih lekcija povijesti, no povijest je konzervativna disciplina.

Upravljati ministarstvom istine mokri je san svakog poluobrazovanog radikalnog ljevičarskog aktivista zelene kose, probušenih nosnica i istetoviranih ruku dok, zaogrnut u maramu “palestinku” i s likom Che Guevare na majici, prosvjeduje protiv “kolonijalizma”, “toksične muževnosti” ili “klimatske nepravde”.

Konzervativna misao

Konzervativna se politička misao temelji na kršćanskom shvaćanju svijeta kao Božjeg stvorenja. Bog je stvoritelj “svega vidljivoga i nevidljivoga”, od čovjeka, prirode i društva u kojem živimo, do duhovnog svijeta i vrijednosti koje ni najmanje ne ovise o čovjekovu mišljenju. Bog je vrhovni arbitar dobra i zla.

Prema kršćanskoj antropologiji čovjek je palo stvorenje, sposobno počiniti najplemenitija i najgnjusnija djela. Njegova volja, pamet i emocije varljiv su kompas. Čovjek koji zna što je dobro ne će nužno i činiti dobro, kao što misle sekularni humanisti. Čak i čovjekovu savjest može nadjačati neki drugi glas, na primjer glas zavisti, osvete, pohlepe ili požude.

Čovjeku je zato potreban Bog kao spasitelj, prirodni i Božji zakon kao naputak za ćudoredan i plodonosan život, ali i vlast koja “koja ne nosi uzalud mača” kako bi suzbila bezakonje. Svaku vlast valja ograničiti i nadzirati.

Ključna odrednica konzervativnoga kršćanskoga privatnoga i društvenog života jeste svijest o ljudskoj nesavršenosti i ograničenosti. U ovome svijetu čovjek nikada – ali nikada – ne može postići savršenstvo, ne može stvoriti savršeno društvo, niti može iskorijeniti zlo. Ali može postići golem osobni razvoj, može stalno napredovati u vrlini, kreativnosti i sposobnosti, može stvoriti optimalno, funkcionalno, pravedno društvo, i može ograničiti zlo.

Društveni se napredak postiže kroz odgovornost prema samome sebi, obitelji i bližnjemu. Odgovoran život podrazumijeva etičnost i marljivost. Pohlepa, krađa ili preljub uvijek su grijeh, čak i ako čovjekova pamet i emocije, ili društvo u kojem živi, tvrde drukčije. Biblijska antropologija uvijek ostavlja prostor za obnovu svakog čovjeka koji počini ma kakav grijeh i pokaje se.

Nadalje, čovjek je društveno odgovoran za svoju okolinu, za članove obitelji, rodbinu, prijatelje, župljane i druge koji su mu bližnji. Za što nije odgovoran? Nije odgovoran za ono na što ne može utjecati, kao što su globalne klimatske promjene ili funkcioniranje kanalizacije u Burkini Faso. Odgovoran je za napredak društva u kojemu živi, na način da nadograđuje, pospješuje i oprezno reformira ono što već postoji.

Na temelju tradicije razabire što se tijekom povijesti pokazalo kao vrijedno, što valja čuvati i nad čime valja bdjeti, a što se može poboljšati ili promijeniti. Put napretka nikada ne vodi preko radikalnih prevrata i revolucija, preko nedužne krvi, tuđe nesreće i ruševina, niti preko nasilja nad zdravom pameti i prirodnim zakonima.

Glas Crkve

Konzervativizam nije savršen svjetonazor, jer savršen svjetonazor ne postoji. No povijest je pokazala da je zdrav konzervativizam utemeljen na vrijednostima evanđelja vjerojatno najbolje što politika može ponuditi društvu. U promišljanju o ovoj temi ne može se zaobići glas Crkve kao nositeljice poruke evanđelja.

Crkva i država trebaju biti odvojeni u smislu da Crkva ne ovlada državom, i ne nameće svoje doktrine kroz institucije države. No ta prijetnja danas niti ne postoji. Prije će biti da danas država, ili institucije EU-a, pokušavaju ovladati Crkvom, učiniti je sladunjavom, egzotičnom, izložbenom, društveno nevažnom, prožetom spletkama, zavađenom interesima, ovisnom o fondovima, zauzetom oko zaštite ugrožene flore na Himalaji i faune na Madagaskaru, a evanđelje razvodniti relativizmom, tolerantizmom i sinkretizmom.

Većina Hrvata razumije kako, da nije bilo Crkve, ne bi bilo ni Hrvatske. Može se pretpostaviti kako se bez Crkve Hrvatska ne može ni uščuvati. Zato nije malo onih među Hrvatima koji osluškuju što će u ključnim političkim trenutcima i pitanjima reći Crkva. A Crkva je, držim, dužna nešto reći.

To što u Crkvi, kao i u strankama koje se smatraju kršćanskima, desnima i konzervativnima, ima i onih koji su neiskreni, neetični i licemjerni, nije razlog za uzmak pred stranom koja niti ne prepoznaje da postoje trajne vrijednosti, pa su joj neetičnost i licemjerje prije političko strjeljivo nego teme za propitivanje savjesti. Ako samo konzervativni desničari mogu biti licemjerni, onda licemjerje ne može biti ključni kriterij političke prosudbe. Svjetonazor pak može.

Obrazložiti što je kršćanski svjetonazor, pa i u politici i društvu izvan sakristije, legitiman je poziv Crkve. Dakako, uz uvjet da se ne miješa vjera i politika. Na primjer, u evanđelju je važno da “ljevica ne zna što čini desnica”.

U politici nije.

*Članak je prvotno objavljen u tjedniku Globus, ali uredništvo portala prenosi ga uz dopuštenje sveučilišnog profesora Borisa Havela.