Nakon što je prošlo više od deset godina od katastrofalnih pojava koje su svibnju 2014. godine pogodile istočnu Hrvatsku, kad su tisuće stanovnika savskog područja evakuirane, a poplave su tad oduzele dva života, snimljen je film „Zečji nasip.“ Međutim, umjesto historijsko-akcijskog filma o poplavama, snimljen je film koji promiče queer tematiku.
Posljednjih dana lijevi mediji oduševljeno pišu bezbrojne članke o filmu „Zečji nasip“, kao o nečem što se mora pogledati. ‘Teško je reći’ je li riječ o plaćenim promidžbenim oglasima ili ne, ali film o ‘zabranjenoj ljubavi’ prikazuje se već tjedan dana u kinima diljem Hrvatske. Priča o dvojici sodomita u slavonskom selu uz nabujale rijeke koje prijete poplavom, jednostavno je ‘hit.’
Kako ne će biti. Nema važnije stvari za građane, nego baviti se sodomitskom tematikom. Nakon filma Ivone Juke („Lijepa večer, lijepi dan“), i ovu će godinu hrvatsku kinematografiju obilježiti, prema kritičarima, ista tema.
Umjesto ljevičarskog proglašavanja „Zečjeg nasipa“ hrvatskim filmom godine, ovaj film pokazuje nam nešto drugo, nešto važnije. Pokazuje nam da je zabijen posljednji čavao u lijes hrvatske kinematografije koja je ostala permanentno zarobljena kulturnim politikama ljevice, točnije sodomitskim narativima.
I sasvim neočekivano: u financiranju filma „Zečji nasip“, uz Filmski centar Litve, Slovenski filmski centar, Viba Film Studio te Kreativna Europa – Media, sudjelovao je i Hrvatski audiovizualni centar, odnosno Ministarstvo kulture i medija pod Ninom Obuljen Koržinek (HDZ).
Quo vadis, Croatia?