Nedavno sam čuo za osmogodišnje dijete koje je razvilo ovisnost o pornografiji. Dijete koje još nije ni prošlo pubertet već provodi sate na telefonu gledajući najgoru moguću pornografiju. Srce mi se slomilo kad sam to čuo. Roditelji su mu dali tzv. pametni telefon sa samo osam godina, i sada je već ovisnik.
Nekad sam mislio da su ovisnici odrasli ljudi, oni koji troše novac na kocku ili su ovisni o drogama. Danas, zbog uređaja, djeca postaju ovisnici o najgorim sadržajima na internetu. Ekrani pružaju brzo zadovoljstvo koje varljivo smiruje nemir, a djeca nemaju razvijenu samokontrolu da to prepoznaju. Dopamin se oslobađa brzo, a ovisnost se gradi svakim klikom, što traži sve ekstremnije sadržaje za isti osjećaj zadovoljstva.
Dijete prije nego postane ovisno o pornografiji već je naučilo da uređaji služe za zadovoljenje impulsa, jer ekrani stimuliraju više osjetila istovremeno (dodir, vid, sluh) i nude iluziju beskonačne zabave, za razliku od knjiga ili radija koji zahtijevaju trud i imaginaciju. Djeca se lako navuku jer se povezuju s uređajem na tjelesnoj i emocionalnoj razini.
Roditelji često nesvjesno stvaraju ovisnost kod djece jer su i sami ovisni o ekranima. Mnogi roditelji „smiruju“ dijete ekranom kad plače, umjesto da ga nahrane, presvuku ili podignu, jer ni sami ne znaju kako se smiriti bez gledanja u telefon. Ovisnost o ekranima kod odraslih prelazi na djecu jer ona imitiraju roditelje. Umjesto da pronađemo mir u tišini, prirodi ili molitvi, mi tražimo bijeg u digitalnu buku.
Ovo vrijedi i za video igre. One danas nisu bezazlene kao nekada. Igre, čak i one „nevine“, uzrokuju istu digitalnu ovisnost kao i gledanje YouTube videa s otvaranjem igračaka. Ako dijete baca tantrum kada mu se ugasi igra ili ne zna uživati u audio priči ili bojanki, to je znak da ste već stvorili ovisnost. Ako je tema „kontrole vremena igranja“ stalna tema između supružnika, znak je da ste već stvorili problem.
Ako želimo spasiti djecu od digitalnog pakla, roditelji se prvo moraju sami izvući iz njega.