I tjedan dana nakon pada bespilotne letjelice u Zagrebu još uvijek se ne zna tko ju je poslao. No ništa zato. Državni vrh ponovno „zabavlja“ javnost međusobnim prepucavanjima.

Ni u nesigurnim vremenima u kakvima nedvojbeno živimo na može proći bez međusobnih uvreda koje nisu dostojne kavanske rasprave, a kamoli visokih državnih funkcija.

Međusobni odnosi dva zagrebačka brada vrlo su jasan simptom truleži koja vlada u mnogim državnim institucijama.

Andrej Plenković danas je rekao kako je letjelica prošla ispod radara. Svojedobno se hvalio „istančanim radarima“ u političkim pitanjima, no čini se da su vojni radari na bitno nižim razinama.

Letjelica je prošla nesmetano kroz Rumunjsku i Mađarsku do Hrvatske što samo po sebi mnogo toga govori o koordinaciji unutar NATO saveza.

Neusklađenost se nastavlja pa tako pred koji da glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg govori kako letjelica nije bila naoružana dok Plenković decidirano ističe kako je bila.

U slučaju napada na neku zemlju članicu NATO bi dao potporu, no nismo sigurni koliko bi reakcija bila brza. I zato Hrvatska treba sama brinuti o svojoj sigurnosti i obrani i uzdati se prvenstveno u svoje kapacitete i sposobnosti.

Sigurnost je temeljna funkcija države i ako se država ičim treba baviti onda je to upravo naoružavanje. Ne zbog nekakve famozne „militarizacije“, nego kako bi mogla jamčiti sigurnost svojim građanima.

Na žalost, Hrvatska se od 2000. godine sustavno institucionalno devastira, a ti su procesi zahvatili i hrvatsku vojsku. U mnoge se elemente nije godinama ulagalo.

Hrvatska je žrtva korupcije i  najrazličitijih kronizama, klijentelizama i partikularizama.

Borbeni zrakoplovi su kupljeni, no proći će nekoliko godina dok oni budu operabilni. MiG-ovi su na zalasku karijere i po noći ne mogu djelovati.

Kvalitetne sustave protuzračne obrane nemamo. Unatoč tome oko rata u Ukrajini se javno eksponiramo više nego neke daleko vojno moćnije zemlje.

Na naplatu dolaze plodovi sustavnog i dugotrajnog nerada.

Ako nam aktualna ratna kriza treba za išta poslužiti onda je to pouka da se svaka kuna uložena u sigurnost isplati. Izdvajanja za vojsku treba povećati, i to ne samo za nabavu naoružanja, nego i za bolje plaće hrvatskim vojnicima.

U konačnici svaki rat dobiva ljudski faktor.

Domovinski rat za to nam je bio najbolji primjer.