Narativ o odumiranju države nije svojstven samo Marxu, Engelsu i ostalim komunističkim klasicima.
Jačanje transnacionalnih korporacija, nadnacionalnih i multilateralnih organizacija te konzekventno slabljenje ovlasti država navelo je i moderne liberale i globaliste da zaključe kako će i nacionalne države u budućnosti postati relikt prošlosti.
Nakon pada Berlinskog zida i raspada komunističkih sustava u Europi Francis Fukuyama lamentirao je o „kraju povijesti“ i liberalnoj demokraciji kao „najboljem od svih svjetova“.
Tih je godina i Nicholas Negroponte, znanstvenik iz MIT-a, u poznatoj knjizi „Biti digitalan“ dao sljedeće „proroštvo“: „Slično kao što kuglica protiv moljca prelazi neposredno iz krutog u plinovito stanje, očekujem da će nacionalna država ishlapiti. Nema sumnje, uloga nacionalne države dramatično će se promijeniti i za nacionalizam ne će ostati više prostora nego što ga ima za ospice“.
Upravo tih godina Hrvatska je vodila bitku za međunarodno priznanje. U takvoj ideološkoj atmosferi, kad se lamentiralo o kraju nacionalnih država i o velikim integracijama kao budućnosti Europe i svijeta, Jugoslavija je kod brojnih zapadnih intelektualaca bila percipirana kao uzor multietničkog suživota i jedan akademski model moguće europske „sretne budućnosti“.
U okolnostima kad se stvarala Europska unija, mnogim EU glavešinama nije bila osobito bliska ideja stvaranja novih država na području bivše Jugoslavije jer je to u njihovim glavama značilo praksu protivnu integracijskoj.
Na žalost, oni nisu razumjeli ono što je Franjo Tuđman stalno ponavljao, a to je da se svijet sve više svijet globalizira, ali se istodobno i usporedno sve snažnije individualizira, pa tzv. mali narodi traže mjesto koje im pripada.
Na kraju nije došlo do “kraja povijesti” niti je nacionalna država ishlapjela. Ishlapjeli su tek narativi lažnih proroka.
Posljednjih godina svjedočimo sve snažnijem jačanju suverenističkih pokreta diljem Europe. Zajednički nazivnik ove vrlo šarolike skupine je taj da se protive daljnjem jačanju ovlasti Bruxellesa i da žele da države i nacije ostanu osnovni subjekti europske politike.
Zanimljivo je da je pred koju godinu u razgovoru za jedne hrvatske dnevne novine Tony Blair, bivši britanski premijer lijeve provenijencije izjavio sljedeće: „Fundamentalna pogreška koju je Europa učinila je da je izbrisala pojam o nacionalnoj državi. Ja sam proeuropski nastrojen, ali zagovaram reforme, i kao što sam tvrdio kao premijer, a tvrdim i danas – postoji fundamentalni problem s nekim od stavova o integraciji u Europi. Da, potrebno je više integrirati i surađivati, ali ljudi imaju duboku povezanost sa svojim nacionalnim identitetom, i ako to ignoriraš, onda stvaraš problem koji danas imamo. Vi ste Hrvatica, i tek ste nedavno vratili svoju nezavisnost i Vaš nacionalni identitet vam je bitan, što ne znači da ne želite biti ponosna članica Europske unije“.
Ovih dana mogli smo pročitati da je i sam Fukuyama promijenio mišljenje. I dalje je zagovornik liberalne demokracije, ali da poručuje da liberalna demokracija može opstati samo ako ne odustane od ideje nacije.
Hrvatski nacionalizam uvijek je bio obrambena kategorija. U svijetu u kojemu se realizam na velika vrata vratio u međunarodne odnose, a države gledaju ponovno primarno svoje interese, i Hrvatskoj je potreban povratak suverenističkoj politici kakvu je Hrvatska vodila u vrijeme Franje Tuđmana čiju ćemo stotu obljetnicu rođenja uskoro obilježiti.
