Da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu ponovno je pokazao broj ljudi na dočeku hrvatskih nogometnih reprezentativaca. Nije se, doduše, ponovila 2018. godina, no s obzirom na to da je riječ o zimi tako je što bilo teško očekivati. Ipak, i ono što smo vidjeli ukazuje na važnu nacionalnu simboliku koju nose nastupi hrvatske nogometne reprezentacije.

Fenomen športskih uspjeha

U četiri godine dvije medalje dolaze u Republiku Hrvatsku, a tri medalje Hrvatska je osvojila od 1998. do danas. Toliki broj medalja od tada imaju samo Francuska i Njemačka. Hrvatska je osvajanjem treće medalje bez ikakve dileme postala dio svjetske nogometne elite. Općenito govoreći, uspjesi hrvatski športaša fenomen su kojemu bi trebalo dati više pozornosti, a koji je sve više zamijećen i u inozemstvu.

Kada bi i na svim drugim područjima društva i politike vrijedili isti kriteriji kao u nogometu – kriteriji izvrsnosti – Hrvatska bi bila mnogo bolje organizirana država. Uspjesi hrvatskih športaša, kako god, pokazuju nam ono što bi Hrvatska mogla biti. S druge strane, ti uspjesi redovito izazivaju izljeve mržnje onih krugova koji i dalje neskriveno mrze hrvatsku državu.

Na žalost, kao i kod dočeka 2018. mrzitelji se silno trude obezvrijediti uspjeh nogometnih odabranika. Na dočeku 2018. Marku Perkoviću Thompsonu isključen je mikrofon iako je baš on bio odabir reprezentativaca. Ove godine doček na središnjem trgu pretvorio se neukusnu paradu samodopadne voditeljice i voditelja koji znade imati smisla za humor, ali je u nedjelju i sam postao kotačić kiča i neukusa.

Voditeljica je konstantno pozivala na urlikanje, kao da su na dočeku majmuni, a ne ljudi. Vikanje „ovdje nitko nije normalan“ iako nekome može zvučati simpatično, ne šalje baš lijepu sliku o bilo kome. I opasno podsjeća na konstatacije Jovana Raškovića o svojim sunarodnjacima.

Ograničavanje „nacionalističkih tendencija“

Glazbeni repertoar bio je vrlo minuciozno skrojen škarama političke korektnosti. Nije bilo mjesta za previše domoljubnih pjesama. Ograničeno i po mjeri onih koji su doček morali odraditi, ali tko zna jesu li se uopće veselili nogometnome uspjehu.

„After party“ Dejana Lovrena i Marcela Brozovića pokazao je kakve su pjesme najdraže nogometnim reprezentativcima. „Čavoglave“ su nogometaši – na sablazan i zgražanje cijele napredne javnosti – iz petnih žila pjevali i u zrakoplovu prilikom povratka u Hrvatsku.

Organizatori dočeka očito su htjeli ograničavati takve „nacionalističke tendencije“, a kad već na dočeku nije pjevao Mile Kekin trebalo je Thompsonov repertoar svesti na jednu pjesmu. Međutim, i Lovren i Kovačić na trgu su pokazali što o tome misle.

Važnu poruku s dočeka u Zagrebu poslao je Bruno Petković: „Mislim da mi svi znamo kolika je u Hrvatskoj podjela na sjever i jug, na Dinamo i Hajduk. Mi smo svi ovih mjesec dana živjeli kao jedno i to je najveća nagrada koju mi igrači možemo dobiti“.

Ova je poruka iznimno važna jer je očigledno da dio medijskih i parapolitičkih krugova ustrajno promiče podjele i huška na mržnju između sjevera i juga Hrvatske.

Općenito govoreći formula je jasna: kad su nogometaši u prvom planu nastaju vrhunski rezultati, čim politika – a ovdje možemo jasno prepoznati rukopis tzv. platforme Možemo! – preuzme organizaciju rezultat je parada kiča i političke korektnosti. Tako je bilo i na ovogodišnjem dočeku.